Marijana Kožul i Rajna Rajić |
Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Pierottijeva 6, Zagreb
Sažetak
U ovom radu dajemo prikaz osnovnih rezultata o kompleksnim kvadratnim matricama čiji trag je jednak nuli. Također karakteriziramo hermitske matrice traga nula i dajemo ocjene za njihove norme.
1Uvod
Neka je Cn unitaran prostor snabdjeven skalarnim produktom
(x,y)=n∑i=1xi¯yi,
gdje su x=(x1,…,xn),y=(y1,…,yn)∈Cn. Euklidska norma vektora x=(x1,…,xn)∈Cn definira se kao
‖x‖=√(x,x)=(n∑i=1|xi|2)12.
Označimo s Mn(C) algebru svih kompleksnih kvadratnih matrica reda n. Poznato je da se algebra Mn(C), preko standardne ortonormirane baze (e1,…,en) prostora Cn, poistovjećuje s algebrom B(Cn) svih linearnih operatora koji djeluju na Cn. Vektore prostora Cn shvaćamo kao jednostupčane matrice.
Trag matrice A=(aij)∈Mn(C), u oznaci tr(A), definira se kao zbroj njezinih dijagonalnih elemenata
tr(A)=n∑i=1aii.
Pokazuje se da je trag matrice jednak zbroju njezinih svojstvenih vrijednosti.
Preslikavanje A↦tr(A) je linearan funkcional na prostoru Mn(C), tj. vrijedi
tr(αA+βB)=αtr(A)+βtr(B)
za sve A,B∈Mn(C) i sve α,β∈C. Također, za kompleksne kvadratne matrice A i B istoga reda vrijedi
tr(AB)=tr(BA), tr(AT)=tr(A), tr(A∗)=¯tr(A)
gdje smo s AT označili transponiranu, a s A∗ adjungiranu matricu matrice A. Prostor Mn(C) je unitaran uz skalarni produkt definiran s
(A|B)=tr(B∗A)(A,B∈Mn(C)).
Ovako definiran skalarni produkt je ekvivalentan euklidskom skalarnom produktu na Cn×n.
U daljnjem ćemo hermitski dio kvadratne matrice A, tj. matricu 12(A+A∗), po analogiji s kompleksnim brojevima označavati s Re(A). Prema tome, Re(A)=12(A+A∗). Oznaku diag(λ1,…,λn) koristit ćemo za dijagonalnu matricu reda n s elementima na glavnoj dijagonali λ1,…,λn. Sa σ(A) označavat ćemo spektar kvadratne matrice A.
Pozitivan drugi korijen pozitivno semidefinitne matrice A uvodimo koristeći spektralni račun. Neka je A=UDU∗, gdje je D=diag(λ1,…,λn), spektralni rastav matrice A. Definiramo dijagonalnu matricu
D1/2=diag(λ1/21,…,λ1/2n).
Tada je pozitivno semidefinitna matrica
A1/2=UD1/2U∗
jedinstveno pozitivno semidefinitno rješenje jednadžbe X2=A, koje nazivamo pozitivan drugi korijen matrice A. Apsolutnom vrijednošću matrice A, u oznaci |A|, nazivamo pozitivan drugi korijen matrice A∗A. Dakle, |A|=(A∗A)1/2. Pokazuje se da za svaku kompleksnu kvadratnu matricu A reda n postoji unitarna matrica U reda n takva da je A=U|A|. Ovaj se rastav naziva polarni rastav matrice A (v. Teorem 3.7 iz [24]).
U ovom radu dat ćemo pregled osnovnih rezultata o kvadratnim matricama čiji trag je jednak nuli. Pokazat ćemo da je A matrica traga nula ako i samo ako je A komutator dviju matrica. Također, svaka je matrica traga nula unitarno slična matrici čija se dijagonala sastoji od samih nula. Posebno ćemo proučiti hermitske matrice traga nula; okarakterizirati ih, te dati ocjene za operatorsku normu takvih matrica.
Članak se temelji na diplomskom radu [18], koji se pak temelji na rezultatima koji se mogu naći u [1, 7, 8, 11, 15, 16, 24].
2Karakterizacije matrica traga nula
Budući da je trag linearan funkcional na vektorskom prostoru Mn(C), to je skup svih kvadratnih matrica reda n čiji je trag jednak nuli potprostor prostora Mn(C). Naime, ako su A,B∈Mn(C), te ako je tr(A)=tr(B)=0, tada je
tr(αA+βB)=αtr(A)+βtr(B)=0
za sve α,β∈C. Izračunat ćemo dimenziju tog potprostora.
Propozicija 1. Vektorski potprostor
V⊆Mn(C) svih kompleksnih kvadratnih matrica reda
n čiji je trag jednak nuli ima dimenziju
dimV=n2−1.
Dokaz.. Označimo s
Eij,i,j=1,…,n, matrice reda
n čiji je
(i,j)-ti element jednak jedan, dok su svi ostali elementi nule. Neka je
Mi=Eii−Enn,i=1,…,n−1. Tada su matrice
Eij,i,j=1,…,n,
i≠j, i matrice
Mi,i=1,…,n−1, elementi prostora
V. Lako se provjeri da je ovih
(n2−n)+(n−1)=n2−1 matrica linearno nezavisno. Nadalje, svaka se matrica
A=(aij)∈Mn(C) čiji je trag jednak nuli može prikazati kao
A=∑1≤i≠j≤naijEij+n−1∑i=1aiiMi,
jer je
tr(A)=0 ekvivalentno s
ann=−∑n−1i=1aii. Zaključujemo da je
dimV=n2−1 što se i tvrdilo.
◼
Primjer 2. Nilpotentna matrica, tj. matrica A∈Mn(C) takva da je Ak=0 za neki k∈N, je primjer matrice traga nula, budući da su sve njezine svojstvene vrijednosti jednake nuli.
Primjer 3. Jedina pozitivno semidefinitna matrica traga nula je nul-matrica. Zaista, ako je trag pozitivno semidefinitne matrice jednak nuli, tada su sve njezine svojstvene vrijednosti jednake nuli. Prema tome, takva je matrica unitarno slična nul-matrici, dakle i sama je nul-matrica. Štoviše, ako je
A=BC umnožak dviju pozitivno semidefinitnih matrica
B,C∈Mn(C), pri čemu je
tr(A)=0, tada je
A=0. Naime, kako je
B=T∗T i
C=S∗S za neke matrice
T,S∈Mn(C) (v. Teorem 7.3 iz
[24]), to vrijedi
tr(A)=tr(BC) =tr(T∗TS∗S) =tr(ST∗TS∗) =tr((TS∗)∗(TS∗)).
Ako je
tr(A)=0, slijedi
(TS∗)∗(TS∗)=0 jer je matrica
(TS∗)∗(TS∗) pozitivno semidefinitna. Stoga je
TS∗=0 odakle pak dobivamo
A=BC=T∗TS∗S=0.
Napomenimo da je umnožak dviju hermitskih (odnosno pozitivno semidefinitnih) matrica hermitska (odnosno pozitivno semidefinitna) matrica ako i samo ako te matrice komutiraju (v. Korolar 10 iz
[19]). Inače, proučavanje umnoška hermitske i pozitivno semidefinitne matrice je netrivijalno pitanje (
[14, 21, 23]).
Definicija 4. Komutator kompleksnih kvadratnih matrica A i B reda n, u oznaci [A,B], je matrica koju definiramo formulom [A,B]:=AB−BA.
Kako je tr(TS)=tr(ST), komutatori su primjer matrica čiji je trag jednak nuli. Možemo se zapitati opisuje li to svojstvo u potpunosti komutatore, odnosno je li svaka matrica traga nula komutator dviju matrica. Uočimo najprije da je odgovor potvrdan za dijagonalnu matricu A=diag(λ1,…,λn) traga nula, budući da je jedan mogući izbor matrica T i S takvih da je A=[T,S] dan s
T=[010…00 001…00 000…00 ⋮⋮⋮⋱⋮⋮ 000…01 000…00 ] S=[000…00 μ100…00 0μ20…00 ⋮⋮⋮⋱⋮⋮ 000…00 000…μn−10 ],
gdje su μi=i∑j=1λj,i=1,…,n−1.
Promotrimo sada matricu A=(aij)∈Mn(C) traga nula, takvu da je aii=0,i=1,…,n. Izaberimo zatim matricu T=diag(t1,…,tn), gdje su t1,…,tn proizvoljni, ali međusobno različiti kompleksni brojevi. Neka je S=(sij)∈Mn(C), gdje je
sij:=aijti−tj,1≤i≠j≤n,
a sii,i=1,…,n, su proizvoljni kompleksni brojevi. Lako se provjeri da je (i,j)-ti element matrice TS−ST jednak (ti−tj)sij=aij, pa je prema tome A=TS−ST. Time smo pokazali da je matrica čiji su svi dijagonalni elementi jednaki nuli komutator dviju matrica.
Primijetimo da je svojstvo "biti komutator" invarijanta sličnosti. Naime, ako je A=[T,S] za neke matrice T,S∈Mn(C), tada je
R−1AR=R−1(TS−ST)R =(R−1TR)(R−1SR)−(R−1SR)(R−1TR) =[R−1TR,R−1SR]
za svaku regularnu matricu R∈Mn(C). Odavde slijedi da je i svaka matrica A koja je slična matrici čija se dijagonala sastoji od samih nula također komutator dviju matrica.
Kao primjer matrica traga nula naveli smo nilpotentne matrice. Prema teoremu o Schurovoj dekompoziciji (teorem 3.3 iz [24]) svaka je nilptotentna matrica unitarno slična matrici čija se dijagonala sastoji od samih nula, pa su stoga nilpotentne matrice komutatori dviju matrica. Pokazat ćemo sada da ovaj rezultat vrijedi i općenito, odnosno da je svaka matrica traga nula unitarno slična matrici čiji su svi dijagonalni elementi jednaki nuli. Dokaz ove tvrdnje je netrivijalan, a temelji se na svojstvu konveksnosti numeričke slike matrice.
Numerička slika, ili kako se još naziva polje vrijednosti, matrice A∈Mn(C) definira se kao skup
W(A)={(Ax,x):x∈Cn,‖x‖=1}.
Skup W(A) je kompaktan, jer je slika neprekidne funkcije x↦(Ax,x) definirane na jediničnoj sferi {x∈Cn:‖x‖=1}, koja je kompaktan skup. Također, za svaki λ∈σ(A) postoji jedinični vektor x∈Cn za koji je Ax=λx, odakle slijedi λ=(λx,x)=(Ax,x)∈W(A). Prema tome, numerička slika matrice sadrži njezin spektar. Kao što smo već napomenuli, jedno od osnovnih svojstava numeričke slike matrice, koje je dovelo do mnogih interesantnih posljedica i korisnih primjena, je njezina konveksnost ([13, 22]). Više rezultata o numeričkoj slici matrice zainteresirani čitatelj može naći u [15].
Konveksnom kombinacijom elemenata x1,…,xn nekog vektorskog prostora nazivamo svaki vektor oblika
t1x1+⋯+tnxn,
pri čemu je ti≥0 za i=1,…,n i t1+⋯+tn=1. Konveksan skup sadrži svaku konveksnu kombinaciju svojih elemenata (propozicija 11, str. 37 iz [19]). Kako je W(A) konveksan, te σ(A)⊆W(A), zaključujemo da skup W(A) sadrži sve konveksne kombinacije svojstvenih vrijednosti matrice A. Upravo na tom svojstvu zasniva se dokaz sljedeće tvrdnje o karakterizaciji matrica traga nula.
Teorem 5. Za
A∈Mn(C) sljedeće tvrdnje su međusobno ekvivalentne
:
(a) |
tr(A)=0; |
(b) |
A je komutator dviju matrica; |
(c) |
postoji unitarna matrica U∈Mn(C) takva da su svi dijagonalni elementi matrice U∗AU jednaki nuli. |
Dokaz.. Tvrdnje (b)
⇒(a) i (c)
⇒(a) su očite.
(a)
⇒(c) Tvrdnju da postoji unitarna matrica
U∈Mn(C), takva da su svi dijagonalni elementi matrice
U∗AU jednaki nuli, dokazujemo indukcijom po redu matrice
n. Jasno je da tvrdnja vrijedi za
n=1.
Prepostavimo sada da tvrdnja vrijedi za sve matrice reda
n−1. Neka je
σ(A)={λ1,…,λn}. Prema pretpostavci je
1nλ1+⋯+1nλn=1ntr(A)=0,
tj.
0 je konveksna kombinacija svojstvenih vrijednosti matrice
A, pa stoga
0∈W(A). Tada postoji
x∈Cn,‖x‖=1, takav da je
(Ax,x)=0. Neka je
W∈Mn(C) unitarna matrica čiji je prvi stupac vektor
x; dakle
We1=x. Tada vrijedi
(W∗AWe1,e1)=(AWe1,We1)=(Ax,x)=0,
pa je
W∗AW=[0u∗ vB ],
gdje su
u,v∈Cn−1,B∈Mn−1(C). Kako je
0=tr(A)=tr(W∗AW)=0+tr(B)=tr(B),
prema pretpostavci indukcije postoji unitarna matrica
V1∈Mn−1(C) takva da su svi dijagonalni elementi od
V∗1BV1 jednaki nuli. Definiramo
U=WV, gdje je
V=[10 0V1]∈Mn(C)
unitarna matrica. Tada je
U∗AU=(WV)∗A(WV)=V∗(W∗AW)V =[10 0V∗1][0u∗ vB][10 0V1] =[0u∗V1 V∗1vV∗1BV1]
matrica čiji su svi dijagonalni elementi jednaki nuli.
(a)
⇒(b) Pokazali smo da (a) povlači (c), a iz prijašnjih razmatranja jasno je da tada vrijedi i tvrdnja (b).
◼
Napomena 6. Pokazali smo da za matricu A čiji su svi dijagonalni elementi jednaki nuli postoje matrice T i S, pri čemu je T dijagonalna, pa stoga i normalna matrica, takve da je A=[T,S]. Štoviše, za svojstvene vrijednosti matrice T možemo izabrati bilo koje međusobno različite kompleksne brojeve. Prema prethodnom teoremu svaka je matrica A traga nula unitarno slična matrici čija se dijagonala sastoji od samih nula. Odavde zaključujemo da za svaku matricu A traga nula postoji rastav A=[T,S], gdje za T možemo izabrati normalnu matricu s proizvoljnim međusobno različitim svojstvenim vrijednostima.
Kao očitu posljedicu propozicije 1 i teorema 5 navodimo sljedeći rezultat.
Korolar 7. Skup svih komutatora dviju matrica reda n je vektorski potprostor od Mn(C) dimenzije n2−1.
3Karakterizacije hermitskih matrica traga nula
Važnu klasu unutar komutatora čine samokomutatori, tj. hermitske matrice oblika [T∗,T], gdje je T∈Mn(C).
Ako je A=[T∗,T] samokomutator i U∈Mn(C) unitarna matrica, onda je
U∗AU=U∗(T∗T−TT∗)U =(U∗T∗U)(U∗TU)−(U∗TU)(U∗T∗U) =(U∗TU)∗(U∗TU)−(U∗TU)(U∗TU)∗ =[(U∗TU)∗,U∗TU],
pa je U∗AU također samokomutator. Dakle, “biti samokomutator” je invarijanta unitarne sličnosti.
Ako je A samokomutator, onda je tr(A)=0. Pokazat ćemo da je svaka hermitska matrica, čiji je trag jednak nuli, samokomutator.
Teorem 8. Za hermitsku matricu
A∈Mn(C) sljedeće tvrdnje su međusobno ekvivalentne
:
(a) |
tr(A)=0; |
(b) |
A je samokomutator. |
Dokaz.. Tvrdnja (b)
⇒(a) je očita.
(a)
⇒(b) Kako je
A hermitska matrica, to postoji unitarna matrica
U∈Mn(C) tako da je
D=U∗AU=diag(λ1,…,λn), gdje su
λi∈σ(A), te
λ1≥λ2≥⋯≥λn. Stavimo
μi=∑ij=1λj,i=1,…,n−1. Budući da je
tr(A)=0, vrijedi
μi≥0 za
i=1,…,n−1. Neka je
T=[000…00 √μ100…00 0√μ20…00 ⋮⋮⋮⋱⋮⋮ 000…00 000…√μn−10]∈Mn(C).
Tada je
T∗T−TT∗=diag(μ1,μ2−μ1,μ3−μ2,…,μn−1−μn−2,−μn−1) =diag(λ1,λ2,λ3,…,λn−1,λn) =D,
tj.
D je samokomutator. Stoga je i
A=UDU∗ također samokomutator.
◼
U nastavku ćemo dati još neke interesantne karakterizacije hermitskih matrica traga nula.
Teorem 9. Za hermitsku matricu
A∈Mn(C) sljedeće tvrdnje su međusobno ekvivalentne
:
(a) |
tr(A)=0; |
(b) |
A=P−UPU∗, gdje je P∈Mn(C) pozitivno semidefinitna matrica i U∈Mn(C) unitarna matrica; |
(c) |
A=Re(N), gdje je N∈Mn(C) nilpotentna matrica. |
Dokaz.. Tvrdnja (b)
⇒(a) je očita.
(a)
⇒(b) Prema teoremu
8 postoji
T∈Mn(C) tako da je
A=T∗T−TT∗. Neka je
T=U|T| polarni rastav matrice
T. Tada je
TT∗=U|T|2U∗, pa je
A=|T|2−U|T|2U∗, gdje je
P=|T|2 pozitivno semidefinitna matrica.
(c)
⇒(a) Kako je
tr(N)=0, vrijedi
tr(A)=tr(Re(N))=12(tr(N)+tr(N∗))=12(tr(N)+¯tr(N))=0.
(a)
⇒(c) Kako je
tr(A)=0 to je, prema teoremu
5,
A=U∗BU gdje je
U∈Mn(C) unitarna matrica, a
B∈Mn(C) (hermitska) matrica s nulama na glavnoj dijagonali. Matrica
B može se zapisati kao zbroj
B=12(M+M∗), pri čemu je
M gornja trokutasta matrica s nulama na glavnoj dijagonali, pa je prema tome
M nilpotenta matrica. Tada je
N=U∗MU nilpotentna matrica, te vrijedi
A=U∗BU=12(N+N∗)=Re(N).
◼
4Ocjene za norme samokomutatora
Na Mn(C) uvodi se matrična (operatorska) norma inducirana euklidskom normom na Cn;
‖A‖=max‖x‖=1‖Ax‖(A∈Mn(C)).
Ovako definirana matrična norma je submultiplikativna, tj.
‖AB‖≤‖A‖‖B‖(A,B∈Mn(C)),
te unitarno invarijantna, tj.
‖UAV‖=‖A‖
za sve unitarne matrice U,V∈Mn(C). Također vrijedi
‖A∗‖=‖A‖,‖A∗A‖=‖A‖2.
Ako je matrica A normalna, onda je
‖A‖=max{|λ|:λ∈σ(A)}.
U ovoj točki dat ćemo gornju i donju ocjenu za matrične norme samokomutatora. Uočimo, za samokomutator A=[T∗,T] vrijedi ocjena
‖A‖=‖T∗T−TT∗‖≤‖T∗T‖+‖TT∗‖=2‖T‖2.
Međutim, ovaj pristup ne daje nam dobru gornju ocjenu. Fong [8] je dokazao da se konstanta 2 u gornjoj ocjeni može zamijeniti konstantom 1.
Teorem 10. Ako je
A=[T∗,T], onda je
‖A‖≤‖T‖2.
Dokaz.. Kako je matrica
A hermitska, to prema teorem 8.8 iz
[24] postoji jedinični vektor
x takav da
(Ax,x)=‖A‖, ili postoji jedinični vektor
y takav da
(Ay,y)=−‖A‖. U prvom slučaju imamo
‖T‖2≥‖Tx‖2=(Tx,Tx)=(T∗Tx,x)=(TT∗x,x)+(Ax,x)≥‖A‖,
dok je u drugom slučaju
‖T‖2=‖T∗‖2≥‖T∗y‖2=(T∗y,T∗y)=(TT∗y,y)=(T∗Ty,y)−(Ay,y)≥‖A‖.
Time je teorem dokazan.
◼
Za donju ocjenu norme samokomutatora koristit ćemo nejednakost
(1)
‖A+B‖≤max{‖A‖,‖B‖}+‖A1/2B1/2‖
koja vrijedi za svake dvije pozitivno semidefinitne matrice A,B∈Mn(C), a čiji se dokaz može pronaći u [17].
Teorem 11. Ako je
A=[T∗,T], onda je
‖A‖≥‖T‖2−‖T2‖≥0.
Dokaz.. Neka je
T=U|T| polarni rastav matrice
T. Budući da su matrice
|T| i
U|T|U∗ pozitivno semidefinitne, prema
(1) vrijedi
‖T∗T+TT∗‖=‖|T|2+U|T|2U∗‖ =‖|T|2+(U|T|U∗)2‖ ≤max{‖|T|2‖,‖(U|T|U∗)2‖}+‖|T|U|T|U∗‖ =‖|T|2‖+‖U|T|U|T|U∗U‖ =‖T∗T‖+‖U|T|U|T|‖ =‖T‖2+‖T2‖.
Odavde slijedi
‖A‖=‖T∗T−TT∗‖ =‖T∗T+TT∗−2TT∗‖ ≥2‖TT∗‖−‖T∗T+TT∗‖ ≥2‖T‖2−(‖T‖2+‖T2‖) =‖T‖2−‖T2‖,
što se i tvrdilo.
◼
Napomena 12. (a) Primijetimo da za normalnu matricu
T imamo
A=[T∗,T]=T∗T−TT∗=0, pa teorem
11 kaže da vrijedi
‖T‖2=‖T2‖, što je dobro poznata činjenica (v. vidi str. 178 iz
[11]).
(b) Ocjene dane teoremima
10 i
11 su oštre. Zaista, za nilpotentnu matricu
T čiji je indeks nilpotentnosti dva, postižu se jednakosti
‖T‖2−‖T2‖=‖T∗T−TT∗‖=‖T‖2.
5Generalizacije
Pojam traga ne može se općenito definirati za operatore koji djeluju na beskonačno-dimenzionalnim prostorima. Ipak, prirodno se zapitati mogu li se rezultati o karakterizaciji komutatora i samokomutatora generalizirati i za takve operatore. Puno je zanimljivih radova napisano na tu temu (v. [2, 3, 4, 5, 6, 9, 10, 12, 20]). Jedna od značajnih karakterizacija komutatora može se naći u [4, 12], gdje je pokazano da je ograničen linearan operator A koji djeluje na beskonačno-dimenzionalnom Hilbertovom prostoru H komutator dvaju operatora ako i samo ako A nije kompaktna perturbacija (različitog od nule) skalarnog operatora, tj. ako A nije oblika K+λI, gdje je λ∈C∖{0},K kompaktan operator na H, a I jedinični operator na H. (Ograničen linearan operator K na Hilbertovom prostoru H je kompaktan ako i samo ako za svaki ograničen niz (xn) u H, niz (Kxn) u H ima konvergentan podniz.) Također su važne karakterizacije komutatora na beskonačno-dimenzionalnom Hilbertovom prostoru dobivene u terminima njegove esencijalne numeričke slike, odnosno nul-dijagonalnih operatora ([2, 5, 6, 20]).
Bibliografija
[1] |
A. A. Albert, B. Muckenhoupt, On matrices of trace zero, Michigan Math. J. 4 (1957), 1–3. |
[2] |
J. H. Anderson, Derivations, commutators, and the essential numerical range, Thesis, Indiana University, 1971. |
[3] |
J. H. Anderson, J. G. Stampfli, Commutators and compressions, Israel J. Math. 10 (1971), 433–441. |
[4] |
A. Brown, C. Pearcy, Structure of commutators of operators, Ann. of Math. 82 (1965), 112–127. |
[5] |
P. Fan, On the diagonal of an operator, Trans. Amer. Math. Soc. 283 (1) (1984), 239–251. |
[6] |
P. Fan, C.-K. Fong, Which operators are the self-commutators of compact operators?, Proc. Amer. Math. Soc. 80 (1) (1980), 58–60. |
[7] |
P. A. Fillmore, C. K. Fong, A. R. Sourour, Real parts of quasi-nilpotent operators, Proc. Edinb. Math. Soc. 22 (1979), 263–269. |
[8] |
C. K. Fong, Norm estimates related to self-commutators, Linear Algebra Appl. 74 (1986), 151–156. |
[9] |
P. R. Halmos, Commutators of operators, Amer. J. Math. 74 (1952), 237–240. |
[10] |
P. R. Halmos, Commutators of operators II, Amer. J. Math. 76 (1954), 191–198. |
[11] |
P. R. Halmos, Finite-Dimensional Vector Spaces, Springer-Verlag, New York, 1974. |
[12] |
P. R. Halmos, A glimpse into Hilbert space, Lectures on Modern Mathematics, Vol. I, Wiley, New York, 1963. |
[13] |
F. Hausdorff, Das Wertvorrat einer Bilinearform, Math. Zeit. 3 (1919), 314–316. |
[14] |
Y. Hong, R. A. Horn, The Jordan canonical form of a product of a Hermitian and a positive semidefinite matrix, Linear Algebra Appl. 147 (1991), 373–386. |
[15] |
R. A. Horn, C. R. Johnson, Topics in Matrix Analysis, Cambridge University Press, Cambridge, 1991. |
[16] |
F. Kittaneh, Commutator inequalities associated with the polar decomposition, Proc. Amer. Math. Soc. 130 (5) (2001), 1279–1283. |
[17] |
F. Kittaneh, Norm inequalities for certain operator sums, J. Funct. Anal. 143 (1997), 337–348. |
[18] |
M. Kožul, Hermitske matrice, diplomski rad, PMF-Matematički odsjek, Sveučilište u Zagrebu, 2013. |
[19] |
S. Kurepa, Funkcionalna analiza. Elementi teorije operatora, Školska knjiga, Zagreb, 1990. |
[20] |
H. Radjavi, Structure of A∗A−AA∗, J. Math. Mech. 16 (1) (1966), 19–26. |
[21] |
W. Rehder, On the product of self-adjoint operators, Internat. J. Math. & Math. Sci. 5 (4) (1982), 813–816. |
[22] |
O. Toeplitz, Das algebraische Analogon zu einem Satze von Fejér, Math. Zeit. 2 (1918), 187–197. |
[23] |
P. Y. Wu, Products of positive semidefinite matrices, Linear Algebra Appl. 111 (1988), 53–61. |
[24] |
F. Zhang, Mathrix Theory. Basic Results and Techniques, 2nd edition, Springer-Verlag, New York, 2011.
|