Broj 1
Emina Tihomirović:
Matematičari na poštanskim markama
Leibniz na poštanskim markama
BIOGRAFIJA
Gottfried Wilheim Leibniz rođen je 1.7.1646. godine
u Leipzigu, Njemačka, a umro je 14.11.1716. godine u Hannoveru,
Njemačka.
Bio je sin Friedricha Leibniza, profesora etičke filozofije
u Leipzigu, koji je umro kada je Gottfriedu bilo šest godina.
U osmoj godini Gottfried Leibniz upisuje Nicolai School u Leipzigu.
Iako je i u školi učio latinski, Leibniz je sam mnogo bolje
usavršio i latinski i grčki, u želji da može čitati djela svoga oca.
Godine 1661. počinje pohađati Sveučilište u Leipzigu. Studirao je filozofiju i matematiku i diplomirao 1663. godine.
Tada odlazi u Jenu gdje je profesor matematike
bio Erhard Weigel koji je Leibnizu objasnio važnost matematičkog dokaza
u predmetima kao što su logika i filozofija. Na tragu tih ideja Leibniz
1666. godine objavljuje rad Disertatio de arte combinatoria u
kojemu pokušava sva dotadašnja otkrića i razmišljanja svesti na
kombinacije osnovnih elemenata kao što su brojevi, slova, zvukovi i
boje. Godine 1667. doktorira pravo, a zatim radi kao sekretar u Nürnberškom alkemičarskom društvu.
Tu upoznaje baruna Johanna Christiana von Boineburga pa seli
u Frankfurt gdje će raditi za njega. Pod njegovim pokroviteljstvom
ostvaruje mnoge različite projekte: znanstvene, književne i političke. Proučava gibanje i 1671.godine objavljuje djelo Hypothesis Physica
Nova.
Leibniz je želio posjetiti Pariz kako
da bi uspostavio nove znanstvene kontakte.
U isto vrijeme stvorio je politički plan o napadu Francuske na Egipat,
pa u tom cilju 1672. godine stiže u Pariz. Tamo studira matematiku i
fiziku. Godine 1673. s Boineburgovim nećakom odlazi u London u mirovnoj
misiji. Ubrzo ga Kraljevska Londonska Akademija bira za svog člana.
Nakon povratka u Pariz razvija svoju verziju diferencijalnog i
integralnog računa.
Iako je Leibniz želio ostati u pariškoj Akademiji znanosti,
procijenjeno je da tamo ionako ima dovoljno stranaca, pa je prisiljen prihvatiti ponudu Vojvode od Hanovera koji mu je nudio položaj dvorskog
savjetnika i glavnog knjižničara. Godine 1676. Leibniz odlazi u Hanover gdje će provesti ostatak života, ako izuzmemo njegova brojna putovanja.
Još niz značajnih Leibnizovih djela uključuje njegov rad na
determinantama, kao i razvoj binarnog sustava aritmetike, te daljnja
usavršavanja metafizičkog sustava. O tome govore Essay d’une novelle
science des nombres (1701.), Meditationes de Cognitione,
Veritate et Ideis (1680.) i Discours de metaphysique
(1686.). Godine 1684. objavljuje detalje diferencijalnog računa u
djelu Nova Methodus pro Maximis et Minimis, itemque Tangentibus,
a 1686. godine izlazi rad o integralnom računu - Acta
Eruditorum. Ta djela dovela su ga do sukoba s Newtonom.
Leibnizov rad na području dinamike također je bio značajan, a
objavljen je u djelu Dynamica (1689.). Mnogo energije ulagao je
i u promociju znanstvenih udruženja.
Pomagao je inicijative za osnivanje akademija u Berlinu,
Dresdenu, Beču i Petrogradu, što mu je u slučaju Berlina i uspjelo.
Godine 1710. objavio je filozofsko djelo Theodicee, a 1714.
godine Monadologia. Većina njegove matematičke aktivnosti
zadnjih je godina Leibnizova života činila bila usmjerena na raspravu
s Newtonom oko toga tko je prvi izumio diferencijalni račun.
Opširnija Leibnizova biografija nalazi se na ovoj stranici.
