Hrvatski 
matematički elektronski časopis math.e

Broj 4 












 

Zdenka Pavić

Žene u matematici


Teano
Hipatija
Maria Gaetana Agnesi
Marie Sophie Germain
Mary Everest Boole
Sofija Vasiljevna Kovalevska
Charlotte Angas Scott
Emmy Amalie Noether
Mary Cartwright
Julia Bowman Robinson
Louise Szmir Hay
Matematičke udruge žena
Literatura


Tradicionalno, ljudi smatraju da bi matematičari morali biti muškarci. Međutim, tijekom povijesti bilo je mnogo matematičarki koje su doprinijele znanosti jednako kao i njihovi muški kolege. Ovdje ćemo se podsjetiti nekih od njih.

Među pitagorejcima bilo je mnogo žena, no kako su svi živjeli u jednoj zajednici i sve objavljivali pod Pitagorinim imenom, teško je točno odrediti autora. Neke informacije su ipak sačuvane, poput ove o Teano.
Otprilike u 5. stoljeću prije Krista u Grčkoj je živjela Teano, Pitagorina žena. S dvjema kćerima održavala je pitagorejsku školu nakon Pitagorine smrti. Pisala je rasprave o matematici, fizici, medicini i dječjoj psihologiji. Smatra se da joj je najvažnije djelo Princip zlatne sredine.


Hypatia Prva žena za koju se sa sigurnošću može reći da je dala važan doprinos razvoju matematike bila je Hipatija (370.-415.). Hipatija je bila kći Teona, koji je slovio za najučenijeg čovjeka u Aleksandriji. Teon je poznat kao učenjak i profesor matematike na sveučilištu u Aleksandriji. Otac je Hipatiju odgajao u znanstvenom okružju. Mnogi povjesničari smatraju da je želio odgojiti savršeno ljudsko biće. Kako je odrastala, počinjala se sve više zanimati za matematiku i astronomiju. Uz Teonovu pomoć, postala je i vrsna govornica. Ljudi su dolazili iz drugih gradova slušati je i učiti od nje. Mnogi povjesničari prepoznaju Hipatiju ne samo kao matematičarku i znanstvenicu, nego i kao filozofa i ženu velikog znanja. Napisala je komentare na znamenita djela: Diofantovu Aritmetiku i Apolonijeve Konike. Najpoznatiji je njezin rad o konikama, kao presjecima stošca ravninom. Takav koncept doveo je do ideje o hiperbolama, parabolama i elipsama. Hipatija je bila prva žena koja je imala tako snažan utjecaj na matematiku. U vrijeme kada je živjela, kršćanstvo je počelo dominirati nad ostalim religijama. U ranim 390-im izbio je sukob između dviju religija. Cyril, vođa kršćana, i Orest, civilni guverner, bili su suparnici. Godine 415., dok se vraćala kući, ubijena je jer je bila Orestova prijateljica. Iako joj je život završio tragično, njezini radovi ostali su zapamćeni.


Maria Gaetana Agnesi witch of agnesi

Po velikim matematičkim sposobnostima i erudiciji bila je poznata i Maria Gaetana Agnesi (1718.-1799.), jedna od najvažnijih i najposebnijih ličnosti 18. stoljeća. Rođena je u obitelji intelektualaca i već u ranom djetinjstvu prepoznali su u njoj čudo od djeteta. Zahvaljujući ocu, koji je bio profesor matematike, omogućeno joj je visoko obrazovanje. Bila je najstarija od 21 djeteta pa je nakon majčine smrti preuzela brigu o ocu, braći i sestrama, povukavši se tako iz društvenog života. No, nije ostavila matematiku. Godine 1738. objavila je zbirku eseja o prirodnim znanostima i filozofiji Propositiones Philosophicae, u kojima iznosi svoj o potrebi obrazovanja žena. S 20 godina počela je raditi na svom najvažnijem djelu Instituzioni Analitiche, o diferencijalnom i integralnom računu. Izjavila je da je to djelo počela pisati kao priručnik svojoj braći, ali je preraslo u nešto mnogo ozbiljnije. Objavljivanje djela 1748. godine izazvalo je senzaciju u akademskom svijetu. To je jedno od prvih i najopćenitijih djela o konačnoj i beskonačnoj analizi. U ovoj je knjizi na vrlo sustavan način skupila djela raznih matematičara, izlažući ih uz vlastitu interpretaciju. Knjiga je postala modelom jasnoće, prevođena je na mnoge jezike i korištena kao priručnik. Maria Agnesi bila je prva profesorica matematike na svijetu, predavala je na bolonjskom sveučilištu osnovanom u 11. stoljeću, te postala članicom Bolonjske akademije znanosti. No, nakon očeve smrti prestala se baviti matematikom te se posvetila brizi za siromašne i bolesne. Njoj u čast, jedna krivulja koju je proučavala i danas se zove Agnesijin uvojak (Witch of Agnesi).


Marie 
Sophie Germain Marie Sophie Germain rođena je u Parizu 1776. godine. Bila je žena srednje klase koja je protivno željama svojih roditelja i socijalnim predrasudama postala poznata matematičarka. Prošlo je dosta vremena dok se njena matematička dostignuća nisu počela cijeniti. Čini se da joj se čak ni danas ne daje dovoljno priznanja za doprinose u teoriji brojeva i matematičkoj fizici, samo zato što je žena. Njezino zanimanje za matematiku počelo je tijekom Francuske revolucije, kada je imala 13 godina. Većinu vremena provodila je u očevoj knjižnici, gdje je jednog dana naišla na knjigu u kojoj je opisana legenda o Arhimedu - legenda koja govori o tome kako je tijekom opsade njegova grada Arhimed bio toliko zamišljen nad svojim crtežom u pijesku da je zaboravio odgovoriti na pitanje rimskog vojnika, što ga je koštalo života. Ako je netko toliko zamišljen nad nekim problemom da ignorira pitanje vojnika i zato umre, tada taj problem mora biti zanimljiv, mislila je. Nakon toga je počela svoj studij matematike. Na početku je učila matematiku iz knjiga iz očeve knjižnice. Njezini roditelji smatrali su kako je to neprikladno za ženu i činili su sve kako bi je odvratili od toga. Roditelji su napokon shvatili koliko je jaka njezina strast za matematikom, pa su joj dopustili učenje. Kada je Sophie imala 18 godina, u Parizu je otvorena Ecole Polytechnique, no ženama ju je bilo zabranjeno pohađati. Sophie je ipak uspjela nabaviti neke zabilješke iz kojih je onda učila. Tako je bila u mogućnosti učiti od najuspješnijih matematičara onog vremena. Najviše ju je zanimao rad J. L. Lagrangea. Na kraju semestra je, pod pseudonimom M. LeBlanc, predala je svoje bilješke Lagrangeu. On je bio oduševljen i htio je upoznati studenta koji je to napisao. Jako se iznenadio kada je shvatio da je riječ o ženi, ali prepoznao je njezine mogućnosti i postao joj mentorom. Nakon toga ušla je u krug znanstvenika i matematičara. Društvo je prihvaćalo da žena iz aristokratskih krugova uči o znanosti i matematici, no Sophie je bila iz srednjeg staleža pa se to na nju nije odnosilo.

Godine 1804. počela se dopisivati s njemačkim matematičarom Carlom Friedrichom Gaussom. Zanimao ju je njegov rad iz teorije brojeva pa mu je poslala neka svoja rješenja, također pod pseudonimom da bi prikrila svoj identitet. Sve do 1807. Gauss nije znao tko je zapravo M. LeBlanc. Bio je jako iznenađen kad je shvatio da je to žena. Dopisivanje je prestalo jer je Gauss počeo predavati na sveučilištu u Göttingenu. Nakon 12 godina napisala je Legendreu nešto što bi moglo biti njezin najveći uspjeh u teoriji brojeva - dokazala je teorem koji je bio važan korak u dokazivanju Velikog Fermatovog teorema. Veliki Fermatov teorem, koji je dokazan tek 1995. godine, kaže da jednadžba

xn + yn = zn

nema rješenja u prirodnim brojevima x, y, z ako je n > 2. Taj rezultat se danas naziva teorem Sophie Germain: da ako je p prost broj sa svojstvom da je i broj 2p+1 prost, onda iz xp + yp = zp slijedi da je barem jedan od brojeva x, y, z djeljiv s p. Njoj u čast, prosti brojevi p za koje je i broj 2p+1 također prost zovu se prosti brojevi Sophie Germain.

Otprilike u isto vrijeme, Francuska akademija znanosti objavila je natječaj za matematičko objašnjenje fizikalne studije o vibraciji elastičnih površina. Sophie je time bila oduševljena i nakon nekoliko pokušaja osvojila je nagradu za svoj rad. Kasnije se njezin rad o teoriji elastičnosti pokazao vrlo važnim, a nagrada Akademije ju je svrstala među najbolje matematičare onog vremena. Umrla je od raka dojke 1831. godine. Na sveučilištu u Göttingenu Gauss se zalagao za njezin počasni doktorat, no umrla je prije nego što ga je primila.


Mary Everest Boole Mary Everest Boole (1832.-1916.) rođena je u Engleskoj, no obitelj joj se zbog očeve bolesti preselila u Poissy u Francuskoj. Iako joj je odrastanje u Poissyju dalo priliku upoznavanja raznih kultura i jezika, život joj je ponekad bio težak i samotan. Prvi susret s matematikom dolazi od njezinog učitelja Deplacea. Njegov poseban način predavanja olakšao joj je studiranje. Kad je Mary imala 11 godina, obitelj se vratila u Englesku. Tada je prekinula školovanje i pomagala ocu u njegovoj svećeničkoj službi. Kako još uvijek nije završila školovanje, koristila je knjige iz očeve knjižnice i učila računati. Iako je uživala u matematici, imala je mnogo neodgovorenih pitanja vezanih uz matematiku. Kada je posjetila rodbinu u zapadnoj Irskoj, imala je priliku dobiti odgovore na svoja pitanja. Upoznala je tada već poznatog matematičara Georgea Boolea. Nakon što se vratila u Englesku, počeli su se dopisivati i veza je postajala sve ozbiljnija, da bi se na kraju vjenčali iako je ona bila 17 godina mlađa. Brak nije dugo trajao jer je nakon samo 9 godina Mary ostala udovica s pet kćeri. Godinu dana poslije zaposlila se na Queens Colledgeu, prvom ženskom koledžu u Engleskoj, ali ne kao predavač, nego kao knjižničarka jer u to vrijeme ženama nije bilo dopušteno predavati. Počela je pomagati studentima, postavši tako njihovim neslužbenim savjetnikom. Uskoro je prepoznata kao izvrstan predavač. No, zbog pretjerane kontroverznosti jedne od svojih knjiga bila je prisiljena napustiti posao na koledžu. Zaposlila se kao tajnica očevog prijatelja Jamesa Hintona. U to vrijeme počela ju je zanimati evolucija u umjetnosti mišljenja. Vjerovala je da se svi temeljni pojmovi u svemiru mogu izraziti pomoću brojeva i simbola. S 50 godina počela je pisati serije knjiga i članaka, objavljujući ih sve do smrti. Svoju prvu knjigu, Priprema djece za znanost, objavila je 1904. Ta knjiga imala je velik utjecaj na razvoj školstva u Engleskoj i Sjedinjenim Državama u prvoj polovici 20. stoljeća. Također je izmislila lijepljenje krivulja, danas poznato kao linijska geometrija, da bi pomogla djeci oko geometrije kutova i površina. Mary se smatrala matematičkim psihologom. Njezin cilj bio je ''...razumjeti kako ljudi, posebno djeca, uče matematiku i prirodne znanosti, koristeći za razumijevanje dijelove mozga, njihova fizička tijela i njihove nesvjesne procese.''


Sofija 
Vasiljevna Kovalevska Još jedna poznata matematičarka bila je Sofija Vasiljevna Kovalevska (1850.-1891.). Njezine matematičke sposobnosti pokazale su se kada je imala 13 godina. Obitelj se iz Petrograda preselila na seosko imanje, a kako nije bilo dovoljno tapeta za zidove, na zidove njezine sobe zalijepili su lekcije Ostrogradskog, kojima se u mladosti bavio njezin otac. S vremenom je počela razumijevati ono što je bilo na zidu. Za njezin interes za matematiku zaslužan je i njezin stric Pjotr Vasiljevič Krukovski. Toliko je zavoljela matematiku da je sve drugo zanemarila. Voljela je putovati, a da bi mogla putovati u inozemstvo, morala je biti udana. Udala se s 18 godina za Vladimira Kovalevskog te s mužem otputovala u Njemačku. Prvo se upisala na sveučilište u Heidelbergu da bi nakon toga otišli u Berlin, gdje ju je poučavao Weierstrass. Nakon četverogodišnjeg rada s Weierstrassom, fakultet u Göttingenu dodijelio joj je doktorat summa cum laude. Vratila se u Petrograd, ali tamo nije mogla ništa postići jer je ženama znanstvena katedra bila zatvorena. Krajem 1883. godine Gosta Mittag-Leffler, koji je također bio Weierstrassov student, pozvao ju je u Stockholm, gdje je dobila posao docenta, a uskoro i profesora na sveučilištu. Bila je urednik matematičkog časopisa Acta Mathematica, koji je i danas jedan od najprestižnijih matematičkih časopisa u svijetu. Bavila se ozbiljnim znanstvenim proučavanjima, ali je i pisala romane, pjesme, drame. Mnogima je njezina sklonost poeziji i matematici bila neobična. No, ona je to objašnjavala riječima: "Ne možeš biti matematičar ako istodobno u duši nisi i pjesnik." Njezin najvažniji znanstveni rad bio je potpuno rješenje zadatka o rotaciji čvrstog tijela oko fiksne točke. Za taj joj je rad 1886.g. dodijeljena nagrada Prix Bordin Francuske akademije znanosti.


Charlotte Angas Scott U razdoblju u kojem je obrazovanje, i to samo ono osnovno, bilo dozvoljeno samo ženama iz visokih slojeva, Charlotte Angas Scott postala je jednom od prvih engleskih žena koje su stekle doktorat iz matematike. Kraj 19. i početak 20. stoljeća razdoblje je u kojem je društvo smatralo da je ženino mjesto u kući. Ipak, Charlotte Scott zastupala je jednakost spolova, a njezino nastojanje postalo joj je životnim izazovom. Velike su njezine zasluge za promjenu ženine uloge na području matematike.

Charlotte Angas Scott rođena je 1858. u Engleskoj. Odgajana je u obitelji nekonformističkih kršćana koji su zagovarali reformu, kao i obrazovanje žena. Njezin najraniji interes za matematiku javio se već u sedmoj godini jer joj je otac mogao priuštiti učitelje matematike, obzirom da je bio predsjednik Lancashire Collegea. U to vrijeme ženama je bilo dostupno vrlo malo višeg obrazovanja i nisu se mogle upisati ni na jedan koledž u Engleskoj. Charlotte je bila drugo od sedmero djece i bila je iznimno sretna što je odgajana u obitelji koja je od nje tražila da ne bude konvencionalna. Godine 1880. pristupila je završnom ispitu na Cambridgeu, na kojem su najbolji trebali biti nagrađeni. Nagrade su se dodjeljivale isključivo muškim studentima. Po rezultatima Charlotte je bila među osam najboljih studenata na sveučilištu, ali joj ipak nije dopušteno prisustvovati dodjeli nagrada jer je bila žena. Nije dopustila da je ova uvreda obeshrabri, već je radila još upornije. Diplomirala je 1882. godine, a 1885. doktorirala. Ovo veliko postignuće u području kojim su dominirali muškarci nije prošlo neprimijećeno: rezultat je bio taj da je ženama omogućen upis na Cambridge i objavljivanje njihovih imena zajedno s imenima muških studenata.

Nakon što je četiri godine predavala na Girton Collegeu, ponuđen joj je posao predavača na Mawr Collegeu u Sjedinjenim Državama. Dobila je visoke preporuke i bila jedna od prvih kojoj je ponuđen posao. U četrdeset godina boravka u Sjedinjenim Državama postigla je mnoge uspjehe. Uvela je dodiplomski i poslijediplomski program matematike na Bryn Mawru. Objavila je brojne matematičke članke iz aritmetike, algebre i geometrije; bila je član nekoliko matematičkih društava i organizacija. Bila je prva Britanka koja je primila doktorat iz matematike i bila je prva matematičarka na Bryn Mawr Collegeu. Umirovljena je sa 60 godina i vratila se u Englesku, gdje je živjela sve do 1931.


Emmy Amalie Noether Jedna od najvećih matematičarki 20. stoljeća bila je Emmy Amalie Noether (1882.-1935.). Rođena je u Erlangenu, u obitelji matematičara Maxa Noethera. Kao dijete nije je zanimala matematika, u školi je provodila vrijeme učeći jezike. Kad je maturirala, prošla je test koji joj je omogućio predavati engleski i francuski jezik u ženskim školama. Kada je imala 18 godina, odlučila je slušati matematiku na sveučilištu u Erlangenu. Njezin brat Fritz ondje je već studirao matematiku, a otac joj je bio profesor matematike. No, njoj sveučilište nije dopustilo upis samo zato što je bila žena. Ipak je dvije godine dolazila na predavanja i nakon toga polagala ispit koji joj je trebao omogućiti da postane redovan student matematike. Prošla je ispit i nakon pet godina studiranja doktorirala matematiku. Sada, kad je imala doktorat, trebala je pronaći posao predavača. Sveučilište u Erlangenu nije je htjelo zaposliti jer nisu željeli imati profesorice. Odlučila je pomoći ocu na Matematičkom institutu, počela je istraživati, držati predavanja umjesto oca i ubrzo objavljivati svoje radove. U 10 godina, koliko je radila s ocem, Njemačka je ušla u Prvi svjetski rat. Emmy je bila pacifist i mrzila je rat. Godine 1918., kada je rat završio, Njemačka je postala republika i žene su dobile pravo glasa, no ona još uvijek nije bila plaćena za svoj posao. U to vrijeme, Felix Klein i David Hilbert radili su na jednoj od Einsteinovih teorija na sveučilištu u Göttingenu i smatrali su kako bi im Emmy Noether mogla u tome pomoći. Došla je u Göttingen i iako u početku nije baš bila prihvaćena, s vremenom je napredovala i čak počela predavati pod vlastitim imenom, a tri godine kasnije dobila je i plaću (iako malu). Njezina predavanja vrlo su se teško pratila, no oni koji su to uspjeli, postali su njezinim sljedbenicima, jer ih je motivirala razvijati svoje vlastite ideje.

Kada su 1933. u Njemačkoj na vlast došli nacisti, donesen je zakon po kojemu su svi Židovi trebali napustiti sveučilište. Brat joj je prihvatio posao u Sibiru, a ona je otišla u Sjedinjene Države na Bryn Mawr College, gdje je predavala sve do smrti 1935. Bilo joj je neobično predavati na ženskom koledžu, po prvi put su joj kolege bile žene. Zadržala je svoj način predavanja, često ubacujući rečenice na njemačkom kad je pokušavala pojedinu ideju prenijeti studentima.

Emmy Noether dala je velik doprinos matematici. Bavila se apstraktnom algebrom, s posebnim naglaskom na prstene, grupe i polja. Noetherini prsteni, nazvani njoj u čast, predstavljaju vrlo važan pojam u algebri i algebarskoj teoriji brojeva. Objavila je preko 40 članaka i bila je osoba koja je inspirirala svoje studente da daju vlastite doprinose matematici.


Mary Cartwright Mary Cartwright rođena je 1900. godine u Aynhou u Engleskoj. Diplomirala je na sveučilištu u Oxfordu 1923., samo dvije godine nakon što je to bilo dozvoljeno ženama. Nakon što je četiri godine predavala matematiku u školama, vratila se na Oxford 1928. godine da bi stekla titulu doktora matematike. Mentori su joj bili čuveni matematičari G. H. Hardy i E. C. Titchmarsh. Svoj rad na teoriji funkcija nastavila je na Cambridgeu, gdje je 1935. godine imenovana predavačem matematike. Posao sveučilišnog profesora obavljala je od 1935. do 1968. godine. Tijekom 40-ih godina radila je s Johnom Littlewoodom na rješavanju Van der Polove jednadžbe, koja opisuje izlaz nelinearnog radijskog pojačala kada je ulaz čisti sinusni val. Cijeli razvoj radija u Drugom svjetskom ratu ovisio je o visokonaponskim pojačalima i bilo je pitanje života i smrti imati pojačalo koje je radilo sve što je bilo potrebno. Vojnici su se mučili s pojačalima koja su se kvarila i za to krivili proizvođače. Cartwright i Littlewood otkrili su da nisu krivi proizvođači, nego jednadžba. Otkrili su da povećanjem snage pojačala rješenja jednadžbe postaju sve više i više iregularna. Pri niskoj snazi rješenje ima isti period kao i ulaz, no kako raste snaga, period rješenja se udvostručuje i konačno se dobije neperiodično rješenje. Cartwright je imala izvrsnu karijeru u teoriji analitičkih funkcija i u sveučilišnom izdavaštvu, objavivši brojne članke o klasičnoj analizi i diferencijalnim jednadžbama. Godine 1951. izabrana je za predsjednicu Londonskog matematičkog društva, 1964. primila je Sylvesterovu medalju Kraljevskog društva, 1968. De Morganovu medalju Londonskog matematičkog društva, a 1969. dobila je titulu lady (što je ženski ekvivalent tituli sir). Umrla je u Cambridgeu 3. travnja 1998.


Julia Bowman Robinson Julia Bowman Robinson rođena je 1919. godine u St. Louisu, Missouri. Kada je imala deset godina, oboljela je od reumatske groznice i nakon nekoliko pogoršanja morala je provesti godinu dana u krevetu uz medicinsku njegu. Liječenje se sastojalo od sunčanja i izolacije od svih, čak i njezinih sestara. Kada je dovoljno ozdravila, počela je učiti gradivo od petog do osmog razreda uz privatnog učitelja. Fasciniralo ju je kada joj je objašnjavao da korijen iz dva nema konačan broj decimala. U devetom razredu vratila se u školu i tada se počela zanimati za matematiku. Čak i kada su ostale djevojke prestale slušati matematiku, ona je nastavila i bila je jedina djevojka u svom razredu. Premda je uspijevala u školskom radu, imala je problema s izgradnjom samopouzdanja i nesigurnošću. To su bile posljedice njezine izolacije, no oslanjala se na stariju sestru Constance, koja je govorila umjesto nje. Sa šesnaest godina upisala je San Diego State College. Koledž je pripremao studente za predavačke karijere, a Julia je izabrala matematiku. Unatoč očevoj smrti, nastavila je studirati da bi na zadnjoj godini prešla na Berkeley. Kasnije je, prisjećajući se tog razdoblja, izjavila: "Bila sam sretna, uistinu sretna. U San Diegu nije bilo nikog poput mene. Ako svatko ima svoju bajku, moja je ona o ružnom pačetu. Tek na Berkeleyju shvatila sam da sam zapravo labud. Ondje je bilo mnogo ljudi koji su, baš kao i ja, bili uzbuđeni zbog matematike. Bila sam izabrana u počasno matematičko bratstvo, i bilo je poprilično društvenih aktivnosti u koje sam bila uključena. A onda, ondje je bio Raphael."

Tijekom prve godine na Berkeleyju pohađala je predavanja iz teorije brojeva kod asistenta Raphaela M. Robinsona. Kako je bilo samo nekoliko studenata, u šetnjama s njim, na kojima su raspravljali o modernoj matematici, naučila je jako mnogo. To sve je također pridonijelo tome da se bolje upoznaju i nakon njezine druge godine na Berkeleyju vjenčaju. Zbog pravila da članovi obitelji ne mogu predavati na istom odjelu, Julia Robinson nije mogla ondje raditi. Ali ipak, tijekom Drugog svjetskog rata s Jerzyjem Neymanom radila je u statističkom laboratoriju na Berkeleyju na tajnim vojnim projektima. Kada je saznala da zbog srčanih problema uzrokovanih reumatskom groznicom ne smije imati djecu, pala je u depresiju. Takvo stanje trajalo je sve dok joj suprug nije opet vratio interes za matematiku. S novim smislom života, počela je pisati doktorat na Berkeleyju (mentor joj je bio Alfred Tarski, poznati poljski logičar), a disertacija se bavila dokazom nerješivosti jednadžbi na polju racionalnih brojeva. Doktorirala je 1948. godine. Iste godine počela je svoj rad na desetom Hilbertovom problemu: naći efektivnu metodu rješavanja diofantskih jednadžbi, polinomskih jednadžbi u nekoliko varijabli s cjelobrojnim koeficijentima, kojima su rješenja cijeli brojevi. Tim problemom bavila se veći dio svoje karijere, a svoj rad prezentirala je 1950. godine u desetminutnom govoru na Međunarodnom matematičkom kongresu u Cambridgeu, Massachusetts. U ljeto 1959. Martin Davis i Hilary Putnam poslali su joj svoj rad na teoremu koji je kasnije postao važni dijelom rješenja desetog Hilbertovog problema. Julia je na tom problemu radila više od dvadeset godina i napravila osnovu koju je Yuri Matijašević 1971. iskoristio da dokaže kako ne postoji jedinstvena metoda za određivanje rješivosti. Iako se uglavnom bavila desetim Hilbertovim problemom, radila je i na mnogim drugim projektima, primjerice na problemu hidrodinamike za potrebe ratne mornarice.

Njezini doprinosi i mogućnosti bili su prepoznati još za njezina života. Postala je prva matematičarka koja je primljena u Nacionalnu znanstvenu akademiju 1975. Godine 1976. imenovana je redovnim profesorom na Berkeleyju, no zbog bolesti odradila je samo četvrtinu profesorskog vijeka. Godine 1982. postala je prva predsjednica Američkog matematičkog društva, a također je primljena u Američku akademiju znanosti i umjetnosti. Jednom je izjavila: "Sva ta članstva vrlo su počasna, ali isto tako i sramotna. Ja sam u stvari matematičarka i ne želim da me pamte kao prvu ženu u ovome ili onome, htjela bih da me pamte kao matematičarku, jednostavno po teoremima koje sam dokazala i problemima koje sam riješila." U ljeto 1984. saznala je da boluje od leukemije; umrla je godinu dana kasnije.


Louise Szmir Hay Louise Szmir Hay rođena je 1935. u Metzu, Francuska, u židovsko – poljskoj obitelji. Godinama je obitelj živjela u strahu, skrivajući se od nacista. Zajedno sa starijim bratom Gastonom pobjegla je u Švicarsku, neutralnu zemlju. Ondje su ostali do kraja rata kada su se vratili obitelji u Francusku. Godine 1946. cijela obitelj emigrirala je u SAD promijenila prezime iz Szmir u Schmir. Smjestili su se u New Yorku, gdje je Louise krenula u školu, ali isprva se nije pokazao njezin poseban talent za matematiku. Pohađala je srednju školu William Taft u Bronxu. Tek u desetom razredu pokazalo se njezino zanimanje za matematiku, a za to je zaslužan profesor David Rosenbaum, za kojeg je rekla: "...preferirao je logičko predavanje, a ne ono tipa teorem-dokaz (koje je propisao Euklid). Napisao je bilješke o logičkom razmišljanju i očekivao je da studenti razumiju što rade kada pišu dokaz ... Uvidjela sam da je logički dio matematike mnogo zanimljiviji od numeričkog i kada sam pokazala zanimanje za to, gospodin Rosenbaum mi je preporučio da proučim neeuklidsku geometriju, da problem sagledam iz druge perspektive ..."

David Rosenbaum pomogao joj je u mnogo toga. Obitelj joj je živjela u neimaštini pa je pokušavala zaraditi nekakav novac. Na Rosenbaumov nagovor počela je davati instrukcije iz matematike; njezina treća nagrada na Westinghousovom traženju znanstvenih talenata rezultat je Rosenbaumovog ohrabrivanja i savjetovanja, kao i upis na Swarthmore College. Na koledžu je tijekom ljeta 1952. radila za National Bureau of Standards, gdje je naučila programirati na ondašnjim kompjutorima. Tako je mogla početi raditi u školi Moore, školi za električni inženjering, sve do diplome. Iako još nije bila diplomirala, udala se za Johna Haya, studenta eksperimentalne psihologije. Diplomirala je 1956. godine na Swarthmore Collegeu i željela upisati poslijediplomski studij. Bilo je teško pronaći sveučilište koje je imalo dobar poslijediplomski program i za matematiku (matematičku logiku) i za eksperimentalnu psihologiju. Prihvatili su ponudu sveučilišta Cornell, koje im je nudilo posao asistenata. Ponudu su dobili prije nego što je ona diplomirala, pa je njezin suprug otišao u Ithacu da bi se bavio istraživanjem. U to vrijeme bilo je neobično da mladi bračni par živi odvojeno. Nakon dvije godine u Cornellu, suprug joj je doktorirao i dobio posao u Oberlinu. Kada je bila pri kraju poslijediplomskog studija, uspjela je dobiti posao također u Oberlinu jer više nije mogla podnijeti razdvojenost od supruga. Sljedećih nekoliko godina putovala je prateći supruga diljem SAD-a. Oboje su godinu dana radili za Cornellov aeronautički laboratorij u Buffalu, pa je Louise tri godine predavala na Mount Holyoke Collegeu kao mentor. U to vrijeme odlučila je dovršiti svoj doktorat, ali nijedno sveučilište nije nudilo doktorat iz matematičke logike bez boravka na sveučilištu. Nekoliko događaja ohrabrilo ju je da obnovi svoju matematičku karijeru: jedan od njih je Artinova Geometric Algebra koju je pročitala i zavoljela, drugi je bio prilika pohađanja seminara na sveučilištu Cornell tijekom ljeta 1962., a treći inspirirajuća rasprava s Hannom Neumann kada je posjetila Mount Holyoke College. Prije završetka doktorata rodila je blizance pa je uspjela doktorirati tek 1965. godine. Vratila se na Mount Holyoke kao docent, a 1968., nakon razvoda, preselila se u Chicago i zaposlila na sveučilištu Illinois kao redovni profesor. Godine 1980. imenovana je voditeljem Odjela za matematiku, postavši u to vrijeme jedina žena koja se nalazila na čelu nekog matematičkog odjela u Sjedinjenim Američkim Državama.

Objavila je članke iz matematičke logike, teorije rekurzivnih funkcija i teorijskog računarstva. Umrla je 1989. godine od raka, a malo prije smrti održala je govor u kojem mladim matematičarkama poručuje: "Izvori inspiracije i mogućnosti da promijenite svoj život mogu doći neočekivano i ne smijete ih ignorirati; i ne smijete zanemariti karijeru, riskirajte ako je potrebno jer nikad ne znate što donosi budućnost."


Matematičke udruge žena

Danas u različitim područjima matematike radi mnogo žena matematičara. Organizirane su u Udrugu žena u matematici (The Association for Women in Mathematics - AWM). To je neprofitna udruga osnovana 1971. godine s ciljem ohrabrivanja žena u matematičkim znanostima. Udruga trenutno broji oko 4100 članova (žena i muškaraca). Donosimo popis dosadašnjih predsjednica ove udruge:
  • Mary W. Gray, 1971.-1973.
  • Alice T. Schafer, 1973.-1975.
  • Lenore Blum, 1975.-1979.
  • Judith Roitman, 1979.-1981.
  • Bhama Srinivasan, 1981.-1983.
  • Linda P. Rothschild, 1983.-1985.
  • Linda Keen, 1985.-1987.
  • Rhonda J. Hughes, 1987.-1989.
  • Jill P. Mesirov, 1989.-1991.
  • Carol Wood, 1991.-1993.
  • Cora Sadosky, 1993.-1995.
  • Chuu-Lian Terng, 1995.-1997.
  • Sylvia M. Wiegand, 1997.-1999.
  • Jean E. Taylor, 1999.-2001.
  • Suzanne Lenhart, 2001.-2003.
  • Carolyn Gordon, 2003.-
Postoji također i Udruga europskih žena u matematici (European Women in Mathematics - EWM). To je udruga žena koje imaju zajedničke interese u matematici, osnovana je 1986. godine i od tada svake dvije godine održava susrete diljem Europe. Posljednji susret bio je u Marseilleu 2003., a sljedeći bi trebao biti u Rusiji. Sjedište organizacije je u Helsinkiju u Finskoj i trenutno broji 28 država članica. Udruga ohrabruje žene da nastave studij matematike i podupire ih u njihovim karijerama vezanim uz istraživanja u matematičkim ili srodnim područjima.

Izvršno vijeće Udruge žena u matematici utemeljilo je godišnju nagradu Louise Hay za doprinos u matematičkom obrazovanju. Namjera ove nagrade je prepoznati postignuća u bilo kojem području matematičkog obrazovanja. Louise Hay bila je poznata po doprinosima matematičkoj logici i po vođenju Odjela za matematiku Sveučilišta Illinois u Chicagu. Privrženost studentima i njegovanje talenta mladih matematičara osigurali su joj reputaciju savršenog predavača. Godišnjom dodjelom ove nagrade želi se osvijetliti važnost matematičkog obrazovanja i oživjeti sjećanje na Louise Hay.


Literatura:

  1. Female mathematicians, MacTutor History of Mathematics archive

  2. Biographies of Women Mathematicians, Agnes Scott College, Atlanta

  3. Ethel W. McLemore, Past Present (we) - Present future (you), Association for Women in Mathematics Newsletter, 9(6) (1979), 11-15.

  4. Hypatia of Alexandria, Alexandria on the Web


Teano
Hipatija
Maria Gaetana Agnesi
Marie Sophie Germain
Mary Everest Boole
Sofija Vasiljevna Kovalevska
Charlotte Angas Scott
Emmy Amalie Noether
Mary Cartwright
Julia Bowman Robinson
Louise Szmir Hay
Matematičke udruge žena
Literatura