Hrvatski matematički elektronski časopis math.e | |
http://www.math.hr/~mathe/ |
Žene u matematici
Zdenka Pavić
Tradicionalno, ljudi smatraju da bi matematičari morali biti muškarci. Međutim, tijekom povijesti bilo je mnogo matematičarki koje su doprinijele znanosti jednako kao i njihovi muški kolege. Ovdje ćemo se podsjetiti nekih od njih.
Među pitagorejcima bilo je mnogo žena, no kako su svi živjeli u jednoj
zajednici i sve objavljivali pod Pitagorinim imenom, teško je
točno odrediti autora. Neke informacije su ipak sačuvane, poput
ove o Teano.
Otprilike u 5. stoljeću prije Krista u Grčkoj je živjela Teano,
Pitagorina žena. S dvjema kćerima održavala je
pitagorejsku školu nakon Pitagorine smrti. Pisala je rasprave o matematici,
fizici, medicini i dječjoj psihologiji. Smatra se da joj je najvažnije
djelo Princip zlatne sredine.
Prva žena za koju se sa sigurnošću može reći da je dala važan doprinos
razvoju matematike bila je Hipatija (370.-415.).
Hipatija je bila kći Teona, koji je slovio za najučenijeg čovjeka u Aleksandriji.
Teon je poznat kao učenjak i profesor matematike na sveučilištu u Aleksandriji.
Otac je Hipatiju odgajao u znanstvenom okružju. Mnogi povjesničari smatraju
da je želio odgojiti savršeno ljudsko biće.
Kako je odrastala, počinjala se sve više zanimati za matematiku i astronomiju.
Uz Teonovu pomoć, postala je i vrsna govornica.
Ljudi su dolazili iz drugih gradova slušati je i učiti od nje.
Mnogi povjesničari prepoznaju Hipatiju ne samo kao matematičarku i
znanstvenicu, nego i kao filozofa i ženu velikog znanja.
Napisala je komentare na znamenita djela: Diofantovu Aritmetiku i
Apolonijeve Konike. Najpoznatiji je njezin rad o konikama, kao presjecima
stošca ravninom. Takav koncept doveo je do ideje o hiperbolama, parabolama i
elipsama. Hipatija je bila prva žena koja je imala tako
snažan utjecaj na matematiku.
U vrijeme kada je živjela, kršćanstvo je
počelo dominirati nad ostalim religijama. U ranim 390-im izbio je sukob između
dviju religija. Cyril, vođa kršćana, i Orest, civilni guverner,
bili su suparnici.
Godine 415., dok se vraćala kući, ubijena je jer je bila
Orestova prijateljica. Iako joj je život završio tragično,
njezini radovi ostali su zapamćeni.
Po velikim matematičkim sposobnostima i erudiciji bila je poznata i Maria Gaetana Agnesi (1718.-1799.), jedna od najvažnijih i najposebnijih ličnosti 18. stoljeća. Rođena je u obitelji intelektualaca i već u ranom djetinjstvu prepoznali su u njoj čudo od djeteta. Zahvaljujući ocu, koji je bio profesor matematike, omogućeno joj je visoko obrazovanje. Bila je najstarija od 21 djeteta pa je nakon majčine smrti preuzela brigu o ocu, braći i sestrama, povukavši se tako iz društvenog života. No, nije ostavila matematiku. Godine 1738. objavila je zbirku eseja o prirodnim znanostima i filozofiji Propositiones Philosophicae, u kojima iznosi svoj stav o potrebi obrazovanja žena. S 20 godina počela je raditi na svom najvažnijem djelu Instituzioni Analitiche, o diferencijalnom i integralnom računu. Izjavila je da je to djelo počela pisati kao priručnik svojoj braći, ali je preraslo u nešto mnogo ozbiljnije. Objavljivanje djela 1748. godine izazvalo je senzaciju u akademskom svijetu. To je jedno od prvih i najopćenitijih djela o konačnoj i beskonačnoj analizi. U ovoj je knjizi na vrlo sustavan način skupila djela raznih matematičara, izlažući ih uz vlastitu interpretaciju. Knjiga je postala modelom jasnoće, prevođena je na mnoge jezike i korištena kao priručnik. Maria Agnesi bila je prva profesorica matematike na svijetu, predavala je na bolonjskom sveučilištu osnovanom u 11. stoljeću, te postala članicom Bolonjske akademije znanosti. No, nakon očeve smrti prestala se baviti matematikom te se posvetila brizi za siromašne i bolesne. Njoj u čast, jedna krivulja koju je ona proučavala i danas se zove Agnesijin uvojak (Witch of Agnesi).
Marie Sophie
Germain rođena je u Parizu 1776. godine.
Bila je žena srednje klase koja je protivno
željama svojih roditelja i socijalnim predrasudama postala poznata matematičarka.
Prošlo je dosta vremena dok se njena matematička dostignuća nisu počela cijeniti.
Čini se da joj se čak ni danas ne daje dovoljno
priznanja za doprinose u teoriji brojeva i matematičkoj fizici,
samo zato što je žena.
Njezino zanimanje za matematiku počelo je
tijekom Francuske revolucije, kada je imala 13
godina. Većinu vremena provodila je u očevoj knjižnici, gdje je jednog dana
naišla na knjigu u kojoj je opisana legenda o Arhimedu - legenda koja govori
o tome kako je tijekom opsade njegova grada Arhimed bio toliko zamišljen nad svojim
crtežom u pijesku da je zaboravio odgovoriti na pitanje rimskog vojnika, što ga
je koštalo života. Ako je netko toliko zamišljen nad nekim problemom da ignorira
pitanje vojnika i zato umre, tada taj problem mora biti zanimljiv, mislila je.
Nakon toga je počela svoj studij matematike. Na početku je učila matematiku
iz knjiga iz očeve knjižnice.
Njezini roditelji smatrali su kako je to
neprikladno za ženu i činili su sve kako bi je odvratili od toga.
Roditelji su napokon shvatili koliko je jaka njezina strast za
matematikom, pa su joj dopustili učenje.
Kada je Sophie imala 18 godina, u Parizu je otvorena Ecole Polytechnique,
no ženama ju je bilo zabranjeno pohađati. Sophie je ipak
uspjela nabaviti neke zabilješke iz kojih je onda učila.
Tako je bila u mogućnosti učiti
od najuspješnijih matematičara onog vremena. Najviše
ju je zanimao rad J. L. Lagrangea.
Na kraju semestra je, pod pseudonimom M. LeBlanc,
predala je svoje bilješke Lagrangeu. On je bio oduševljen i htio je upoznati
studenta koji je to napisao.
Jako se iznenadio kada je shvatio da je riječ
o ženi, ali prepoznao je njezine mogućnosti i postao joj mentorom.
Nakon toga ušla je
u krug znanstvenika i matematičara. Društvo je prihvaćalo da žena iz
aristokratskih krugova uči o znanosti i matematici, no Sophie je bila iz
srednjeg staleža pa se to na nju nije odnosilo.
Godine 1804. počela se dopisivati s njemačkim matematičarom Carlom Friedrichom Gaussom. Zanimao ju je njegov rad iz teorije brojeva pa mu je poslala neka svoja rješenja, također pod pseudonimom da bi prikrila svoj identitet. Sve do 1807. Gauss nije znao tko je zapravo M. LeBlanc. Bio je jako iznenađen kad je shvatio da je to žena. Dopisivanje je prestalo jer je Gauss počeo predavati na sveučilištu u Göttingenu. Nakon 12 godina napisala je Legendreu nešto što bi moglo biti njezin najveći uspjeh u teoriji brojeva - dokazala je teorem koji je bio važan korak u dokazivanju Velikog Fermatovog teorema. Veliki Fermatov teorem, koji je dokazan tek 1995. godine, kaže da jednadžba
xn + yn = zn
nema rješenja u prirodnim brojevima x, y, z ako je n > 2. Taj rezultat se danas naziva teorem Sophie Germain: ako je p prost broj sa svojstvom da je i brojOtprilike u isto vrijeme, Francuska akademija znanosti objavila je natječaj za matematičko objašnjenje fizikalne studije o vibraciji elastičnih površina. Sophie je time bila oduševljena i nakon nekoliko pokušaja osvojila je nagradu za svoj rad. Kasnije se njezin rad o teoriji elastičnosti pokazao vrlo važnim, a nagrada Akademije ju je svrstala među najbolje matematičare onog vremena. Umrla je od raka dojke 1831. godine. Na sveučilištu u Göttingenu Gauss se zalagao za njezin počasni doktorat, no umrla je prije nego što ga je primila.
Mary Everest Boole (1832.-1916.) rođena
je u Engleskoj, no obitelj joj se zbog očeve bolesti preselila u
Poissy u Francuskoj. Iako joj je
odrastanje u Poissyju dalo priliku upoznavanja
raznih kultura i jezika, život joj je ponekad bio težak i samotan.
Prvi susret s matematikom dolazi od njezinog učitelja Deplacea.
Njegov poseban način predavanja olakšao joj je
studiranje. Kad je Mary imala 11 godina,
obitelj se vratila u Englesku. Tada je prekinula školovanje i pomagala ocu u njegovoj
svećeničkoj službi. Kako još uvijek nije završila školovanje, koristila je knjige iz
očeve knjižnice i učila računati. Iako je uživala u matematici, imala je mnogo
neodgovorenih pitanja vezanih uz matematiku. Kada je posjetila rodbinu u
zapadnoj Irskoj, imala je priliku dobiti odgovore na svoja pitanja. Upoznala je
tada već poznatog matematičara Georgea Boolea.
Nakon što se vratila u Englesku,
počeli su se dopisivati i veza je postajala sve ozbiljnija, da bi se na
kraju vjenčali iako je ona bila 17 godina mlađa. Brak nije dugo trajao jer je
nakon samo 9 godina Mary ostala udovica s pet kćeri. Godinu dana poslije
zaposlila se na Queens Colledgeu, prvom ženskom koledžu u Engleskoj, ali ne kao
predavač, nego kao knjižničarka jer u to vrijeme ženama nije bilo dopušteno
predavati.
Počela je pomagati studentima, postavši tako njihovim neslužbenim
savjetnikom. Uskoro je prepoznata kao izvrstan predavač.
No, zbog pretjerane kontroverznosti jedne od svojih knjiga bila je prisiljena
napustiti posao na koledžu. Zaposlila se kao tajnica očevog prijatelja
Jamesa Hintona. U to vrijeme počela ju je zanimati evolucija u umjetnosti
mišljenja. Vjerovala je da se svi temeljni pojmovi u svemiru mogu izraziti
pomoću brojeva i simbola. S 50 godina počela je pisati serije knjiga i
članaka, objavljujući ih sve do smrti. Svoju prvu knjigu,
Priprema djece za znanost, objavila je 1904. Ta knjiga imala je
velik utjecaj na razvoj školstva u Engleskoj i Sjedinjenim Državama u prvoj
polovici 20. stoljeća. Također je izmislila lijepljenje krivulja, danas
poznato kao linijska geometrija, da
bi pomogla djeci oko geometrije kutova i površina. Mary se smatrala
matematičkim psihologom. Njezin cilj bio je ''...razumjeti kako ljudi, posebno
djeca, uče matematiku i prirodne znanosti, koristeći za razumijevanje dijelove mozga,
njihova fizička tijela i njihove nesvjesne procese.''
Još jedna poznata
matematičarka bila je Sofija Vasiljevna
Kovalevska (1850.-1891.). Njezine matematičke sposobnosti pokazale su se
kada je imala 13 godina. Obitelj se iz Petrograda preselila na seosko imanje, a
kako nije bilo dovoljno tapeta za zidove, na zidove njezine sobe zalijepili su
lekcije Ostrogradskog, kojima se u mladosti bavio njezin otac.
S vremenom je
počela razumijevati ono što je bilo na zidu. Za njezin interes za matematiku
zaslužan je i njezin stric Pjotr Vasiljevič Krukovski.
Toliko je zavoljela matematiku da je
sve drugo zanemarila. Voljela je putovati, a da bi mogla putovati u inozemstvo,
morala je biti udana. Udala se sa 18 godina za
Vladimira Kovalevskog, te s mužem otputovala u
Njemačku. Prvo se upisala na sveučilište u Heidelbergu da bi nakon toga otišli
u Berlin, gdje ju je poučavao Weierstrass. Nakon četverogodišnjeg rada s
Weierstrassom, fakultet u Göttingenu dodijelio joj je doktorat
summa cum laude. Vratila se u Petrograd,
ali tamo nije mogla ništa postići jer je ženama znanstvena katedra bila
zatvorena. Krajem 1883. godine Gosta Mittag-Leffler,
koji je također bio Weierstrassov student, pozvao ju je u Stockholm, gdje je dobila
posao docenta, a
uskoro i profesora na sveučilištu. Bila je urednik matematičkog časopisa
Acta Mathematica, koji je i danas jedan od najprestižnijih matematičkih
časopisa u svijetu.
Bavila se ozbiljnim znanstvenim proučavanjima, ali je i pisala romane, pjesme, drame.
Mnogima je njezina sklonost poeziji i matematici bila neobična.
No, ona je to objašnjavala riječima: "Ne možeš biti matematičar ako istodobno
u duši nisi i pjesnik." Njezin najvažniji znanstveni rad bio je potpuno
rješenje zadatka o rotaciji čvrstog tijela oko fiksne točke.
Za taj joj je rad 1886.g. dodijeljena nagrada Prix Bordin
Francuske akademije znanosti.
U razdoblju u
kojem je obrazovanje, i to samo ono osnovno, bilo dozvoljeno samo ženama iz
visokih slojeva, Charlotte Angas Scott postala je jednom od prvih engleskih žena
koje su stekle doktorat iz matematike.
Kraj 19. i početak 20. stoljeća razdoblje je
u kojem je društvo smatralo
da je ženino mjesto u kući. Ipak, Charlotte Scott
zastupala je jednakost
spolova, a njezino nastojanje postalo joj je životnim izazovom.
Velike su njezine
zasluge za promjenu ženine uloge na području matematike.
Charlotte Angas Scott rođena je 1858. u Engleskoj. Odgajana je u obitelji nekonformističkih kršćana koji su zagovarali reformu kao i obrazovanje žena. Njezin najraniji interes za matematiku javio se već u sedmoj godini jer joj je otac mogao priuštiti učitelje matematike, obzirom da je bio predsjednik Lancashire Collegea. U to vrijeme ženama je bilo dostupno jako malo višeg obrazovanja i nisu se mogle upisati ni na jedan koledž u Engleskoj. Charlotte je bila drugo od sedmero djece i bila je iznimno sretna što je odgajana u obitelji koja je od nje tražila da ne bude konvencionalna. Godine 1880. pristupila je završnom ispitu na Cambridgeu, na kojem su najbolji trebali biti nagrađeni. Nagrade su se dodjeljivale isključivo muškim studentima. Po rezultatima Charlotte je bila među osam najboljih studenata na sveučilištu, ali joj ipak nije dopušteno prisustvovati dodjeli nagrada jer je bila žena. Nije dopustila da je ova uvreda obeshrabri, već je radila još upornije. Diplomirala je 1882. godine, a 1885. doktorirala. Ovo veliko postignuće u području kojim su dominirali muškarci nije prošlo neprimijećeno: rezultat je bio taj da je ženama omogućen upis na Cambridge i objavljivanje njihovih imena zajedno s imenima muških studenata.
Nakon što je četiri godine predavala na Girton Collegeu, ponuđen joj je posao predavača na Mawr Collegeu u Sjedinjenim Državama. Dobila je visoke preporuke i bila jedna od prvih kojoj je ponuđen posao. U četrdeset godina boravka u Sjedinjenim Državama postigla je mnoge uspjehe. Uvela je dodiplomski i poslijediplomski program matematike na Bryn Mawru. Objavila je brojne matematičke članke iz aritmetike, algebre i geometrije; bila je član nekoliko matematičkih društava i organizacija. Bila je prva Britanka koja je primila doktorat iz matematike i bila je prva matematičarka na Bryn Mawr Collegeu. Umirovljena je sa 60 godina i vratila se u Englesku, gdje je živjela sve do 1931.
Jedna od najvećih matematičarki 20. stoljeća bila je
Emmy Amalie Noether (1882.-1935.).
Rođena je u Erlangenu, u obitelji matematičara Maxa Noethera. Kao dijete nije
je zanimala matematika, u školi je provodila vrijeme učeći jezike.
Kad je maturirala, prošla je test koji joj je omogućio
predavati engleski i francuski jezik u ženskim školama. Kada je imala 18 godina,
odlučila je slušati matematiku na sveučilištu u Erlangenu. Njezin brat Fritz
ondje je već studirao matematiku, a otac joj je bio profesor matematike. No,
njoj sveučilište nije dopustilo upis samo zato što je bila žena. Ipak je dvije
godine dolazila na predavanja i nakon toga polagala ispit koji joj je trebao
omogućiti da postane redovan student matematike. Prošla je ispit i nakon pet
godina studiranja doktorirala matematiku.
Sada kad je imala doktorat, trebala je pronaći posao
predavača. Sveučilište u Erlangenu nije je htjelo zaposliti jer nisu željeli
imati profesorice. Odlučila je pomoći ocu na Matematičkom institutu, počela je
istraživati, držati predavanja umjesto oca i ubrzo objavljivati svoje
radove. U 10 godina, koliko je radila s ocem, Njemačka je ušla u Prvi
svjetski rat. Emmy je bila pacifist i mrzila je rat. Godine 1918., kada je rat
završio, Njemačka je postala republika i žene su dobile pravo glasa, no ona
još uvijek nije bila plaćena za svoj posao. U to vrijeme, Felix Klein i David
Hilbert radili su na jednoj od
Einsteinovih teorija na sveučilištu u Göttingenu
i smatrali su kako bi im Emmy Noether mogla u tome pomoći.
Došla je u Göttingen
i iako u početku nije baš bila prihvaćena, s vremenom je napredovala i čak
počela predavati pod vlastitim imenom, a tri godine kasnije dobila je i plaću
(iako malu). Njezina predavanja vrlo su se teško pratila,
no oni koji su
to uspjeli, postali su njezinim sljedbenicima, jer ih je motivirala razvijati
svoje vlastite ideje.
Kada su 1933. u Njemačkoj na vlast došli nacisti, donesen je zakon po kojemu su svi Židovi trebali napustiti sveučilište. Brat joj je prihvatio posao u Sibiru, a ona je otišla u Sjedinjene Države na Bryn Mawr College, gdje je predavala sve do smrti 1935. Bilo joj je neobično predavati na ženskom koledžu, po prvi put su joj kolege bile žene. Zadržala je svoj način predavanja, često ubacujući rečenice na njemačkom kad je pokušavala pojedinu ideju prenijeti studentima.
Emmy Noether dala je velik doprinos matematici. Bavila se apstraktnom algebrom, s posebnim naglaskom na prstene, grupe i polja. Noetherini prsteni, nazvani njoj u čast, predstavljaju vrlo važan pojam u algebri i algebarskoj teoriji brojeva. Objavila je preko 40 članaka i bila je osoba koja je inspirirala svoje studente da daju vlastite doprinose matematici.
Mary Cartwright
rođena je 1900. godine u Aynhou u Engleskoj. Diplomirala je na
sveučilištu u Oxfordu 1923., samo dvije
godine nakon što je to bilo dozvoljeno ženama.
Nakon što je četiri godine predavala matematiku u školama, vratila se na Oxford
1928. godine da bi stekla titulu doktora matematike. Mentori su joj bili
čuveni matematičari G. H. Hardy i E. C. Titchmarsh. Svoj rad na teoriji funkcija
nastavila je na Cambridgeu, gdje je 1935. godine imenovana predavačem
matematike. Posao sveučilišnog profesora obavljala je od 1935. do 1968.
godine. Tijekom 40-ih godina radila je s Johnom Littlewoodom na rješavanju
Van der Polove jednadžbe, koja opisuje izlaz nelinearnog radijskog pojačala kada
je ulaz čisti sinusni val. Cijeli razvoj radija u Drugom svjetskom ratu ovisio
je o visokonaponskim pojačalima i bilo je pitanje života i smrti imati pojačalo
koje je radilo sve što je bilo potrebno. Vojnici su se mučili s pojačalima
koja su se kvarila i za to krivili proizvođače.
Cartwright i Littlewood
otkrili su da nisu krivi proizvođači, nego jednadžba. Otkrili su da
povećanjem snage pojačala rješenja jednadžbe postaju sve više i više iregularna.
Pri niskoj snazi rješenje ima isti period kao i ulaz, no kako raste snaga,
period rješenja se udvostručuje i konačno se dobije neperiodično rješenje.
Cartwright je imala izvrsnu karijeru u teoriji analitičkih funkcija i
u sveučilišnom izdavaštvu, objavivši brojne članke o klasičnoj analizi i
diferencijalnim jednadžbama. Godine 1951. izabrana je za
predsjednicu Londonskog matematičkog društva, 1964. primila je Sylvesterovu
medalju Kraljevskog društva, 1968. De Morganovu medalju Londonskog
matematičkog društva, a 1969. dobila je titulu lady
(što je ženski ekvivalent tituli sir).
Umrla je u Cambridgeu 3. travnja 1998.
Julia Bowman Robinson rođena je 1919. godine u
St. Louisu, Missouri. Kada je imala deset godina, oboljela je od
reumatske groznice i nakon nekoliko pogoršanja morala je provesti godinu dana
u krevetu uz medicinsku njegu. Liječenje se sastojalo od sunčanja i izolacije
od svih, čak i njezinih sestara. Kada je dovoljno ozdravila, počela je učiti
gradivo od petog do osmog razreda uz privatnog učitelja. Fasciniralo ju je kada
joj je objašnjavao da korijen iz dva nema
konačan broj decimala. U devetom razredu
vratila se u školu i tada se počela zanimati za matematiku. Čak i kada su
ostale djevojke prestale slušati matematiku,
ona je nastavila i bila je
jedina djevojka u svom razredu.
Premda je uspijevala u školskom radu, imala
je problema s izgradnjom samopouzdanja i nesigurnošću. To su bile posljedice
njezine izolacije, no oslanjala se na stariju sestru Constance, koja je govorila
umjesto nje. Sa
šesnaest godina upisala je San Diego State College.
Koledž je pripremao studente za predavačke karijere, a Julia je izabrala
matematiku. Unatoč očevoj smrti, nastavila je studirati da bi na zadnjoj godini
prešla na Berkeley. Kasnije je, prisjećajući se tog
razdoblja, izjavila: "Bila sam sretna,
uistinu sretna. U San Diegu nije bilo nikog poput mene. Ako svatko ima svoju
bajku, moja je ona o ružnom pačetu.
Tek na Berkeleyju shvatila sam da sam
zapravo labud. Ondje je bilo mnogo ljudi koji su, baš kao i ja, bili uzbuđeni zbog
matematike. Bila sam izabrana u počasno matematičko bratstvo, i bilo je
poprilično društvenih aktivnosti u koje sam bila uključena. A onda, ondje je
bio Raphael."
Tijekom prve godine na Berkeleyju pohađala je predavanja iz teorije brojeva kod
asistenta Raphaela M. Robinsona. Kako je bilo samo nekoliko studenata, u
šetnjama s njim, na kojima su raspravljali o modernoj matematici, naučila je jako
mnogo. To sve je također pridonijelo tome da se bolje upoznaju i nakon njezine druge
godine na Berkeleyju, vjenčaju. Zbog pravila da članovi obitelji ne mogu
predavati na istom odjelu, Julia Robinson nije mogla ondje raditi. Ali ipak,
tijekom Drugog svjetskog rata s Jerzyjem Neymanom radila je u statističkom
laboratoriju na Berkeleyju na tajnim vojnim projektima.
Njezini doprinosi i mogućnosti bili su prepoznati
još za njezina života. Postala je prva
matematičarka koja je primljena u Nacionalnu znanstvenu akademiju 1975. Godine 1976.
imenovana je redovnim profesorom na Berkeleyju, no zbog bolesti
odradila je samo
četvrtinu profesorskog vijeka. Godine 1982. postala je prva predsjednica Američkog
matematičkog društva, a također je primljena u Američku akademiju znanosti i
umjetnosti. Jednom je izjavila: "Sva ta članstva
vrlo su počasna, ali isto tako i sramotna. Ja sam
u stvari matematičarka i ne želim da me pamte kao prvu ženu u ovome ili onome,
htjela bih da me pamte kao matematičarku, jednostavno po teoremima koje sam
dokazala i problemima koje sam riješila." U ljeto 1984. saznala je da
boluje od leukemije; umrla je godinu dana kasnije.
David Rosenbaum pomogao joj je u mnogo toga. Obitelj
joj je živjela u neimaštini pa je pokušavala zaraditi nekakav novac.
Na Rosenbaumov nagovor počela je davati instrukcije iz matematike; njezina treća
nagrada na Westinghousovom traženju znanstvenih talenata rezultat je Rosenbaumovog
ohrabrivanja i savjetovanja, kao i upis na Swarthmore College. Na
koledžu je tijekom ljeta 1952. radila za National Bureau of Standards, gdje je
naučila programirati na ondašnjim kompjutorima. Tako je mogla
početi raditi u školi Moore, školi za električni inženjering, sve do diplome.
Iako još nije bila diplomirala, udala se za Johna Haya, studenta
eksperimentalne psihologije. Diplomirala je 1956. godine na Swarthmore Collegeu
i željela upisati poslijediplomski studij. Bilo je teško pronaći sveučilište koje
je imalo dobar poslijediplomski program i za matematiku (matematičku logiku) i za
eksperimentalnu psihologiju. Prihvatili su ponudu sveučilišta Cornell, koje im
je nudilo posao asistenata. Ponudu su dobili prije nego što je ona diplomirala, pa
je njezin suprug otišao u Ithacu da bi se bavio istraživanjem. U to
vrijeme bilo je neobično
da mladi bračni par živi odvojeno. Nakon dvije godine u Cornellu,
suprug joj je doktorirao i dobio posao u Oberlinu. Kada je bila pri kraju
poslijediplomskog studija, uspjela je dobiti posao također u Oberlinu jer više
nije mogla podnijeti razdvojenost od supruga. Sljedećih nekoliko godina
putovala je prateći supruga diljem SAD-a. Oboje su godinu dana radili za Cornellov
aeronautički laboratorij u Buffalu, pa je Louise tri godine predavala na Mount
Holyoke Collegeu kao mentor. U to vrijeme odlučila je dovršiti svoj doktorat,
ali nijedno sveučilište nije nudilo doktorat iz
matematičke logike bez boravka na sveučilištu. Nekoliko događaja ohrabrilo ju je da obnovi svoju
matematičku karijeru: jedan od njih je Artinova Geometric Algebra koju
je pročitala i zavoljela, drugi je bio prilika pohađanja seminara na
sveučilištu Cornell tijekom ljeta 1962.,
a treći inspirirajuća rasprava s Hannom Neumann kada je posjetila Mount
Holyoke College. Prije
završetka doktorata rodila je blizance pa je uspjela doktorirati tek 1965.
godine. Vratila se na Mount Holyoke kao docent, a 1968., nakon
razvoda, preselila se u Chicago i zaposlila na sveučilištu Illinois kao
redovni profesor. Godine 1980. imenovana je voditeljem Odjela za matematiku,
postavši u to vrijeme jedina žena koja se nalazila na čelu
nekog matematičkog odjela
u Sjedinjenim Američkim Državama.
Objavila je članke iz matematičke logike, teorije rekurzivnih funkcija i
teorijskog računarstva.
Umrla je 1989. godine od raka, a malo prije smrti održala
je govor u kojem mladim matematičarkama poručuje:
"Izvori inspiracije i
mogućnosti da promijenite svoj život mogu doći neočekivano i ne smijete ih
ignorirati; i ne smijete zanemariti karijeru, riskirajte ako je potrebno jer
nikad ne znate što donosi budućnost."
Izvršno vijeće Udruge žena u matematici utemeljilo je godišnju nagradu Louise Hay za
doprinos u matematičkom obrazovanju. Namjera ove nagrade je prepoznati
postignuća u bilo kojem području matematičkog obrazovanja. Louise Hay bila je
poznata po doprinosima matematičkoj logici i po vođenju Odjela za matematiku
Sveučilišta Illinois u Chicagu. Privrženost studentima i njegovanje
talenta mladih matematičara osigurali su joj reputaciju savršenog predavača.
Godišnjom dodjelom ove nagrade želi se osvijetliti važnost matematičkog obrazovanja
i oživjeti sjećanje na Louise Hay.
Louise Szmir Hay rođena je 1935. u Metzu, Francuska,
u židovsko – poljskoj obitelji.
Godinama je obitelj živjela u strahu, skrivajući se od nacista. Zajedno sa
starijim bratom Gastonom pobjegla je u Švicarsku, neutralnu zemlju.
Ondje su ostali do kraja rata kada su se vratili obitelji u Francusku.
Godine 1946. cijela obitelj emigrirala je u SAD i promijenila
prezime iz Szmir u Schmir. Smjestili su se u New Yorku, gdje je Louise krenula
u školu, ali isprva se nije pokazao njezin poseban talent za matematiku.
Pohađala je srednju školu William Taft u Bronxu. Tek u desetom razredu
pokazalo se njezino zanimanje za matematiku, a za to je
zaslužan profesor David Rosenbaum, za kojeg je rekla:
"...preferirao
je logičko predavanje, a ne ono tipa teorem-dokaz
(koje je propisao Euklid).
Napisao je bilješke o logičkom razmišljanju i očekivao je da
studenti razumiju što rade kada pišu dokaz ... Uvidjela sam da je logički dio
matematike mnogo zanimljiviji od numeričkog i kada sam pokazala zanimanje
za to, gospodin Rosenbaum mi je preporučio da proučim neeuklidsku geometriju,
da problem sagledam iz druge perspektive ..."
Matematičke udruge žena
Danas u različitim područjima matematike radi mnogo žena matematičara. Organizirane
su u Udrugu žena u matematici (The Association for Women in Mathematics - AWM).
To je neprofitna udruga osnovana 1971. godine s ciljem
ohrabrivanja žena u matematičkim znanostima. Udruga trenutno broji oko 4100 članova
(žena i muškaraca). Donosimo popis dosadašnjih predsjednica ove udruge:
Postoji također i Udruga europskih žena u matematici (European Women in
Mathematics - EWM). To je udruga žena koje imaju zajedničke interese u
matematici, osnovana je 1986. godine i od tada svake dvije godine
održava susrete diljem Europe. Posljednji
susret bio je u Marseilleu 2003., a sljedeći bi trebao biti u Rusiji.
Sjedište organizacije je u Helsinkiju u Finskoj
i trenutno broji 28 država članica. Udruga ohrabruje žene da
nastave studij matematike i
podupire ih u njihovim karijerama vezanim uz
istraživanja u matematičkim ili srodnim područjima.
Literatura:
Teano
Hipatija
Maria Gaetana Agnesi
Marie Sophie Germain
Mary Everest Boole
Sofija Vasiljevna Kovalevska
Charlotte Angas Scott
Emmy Amalie Noether
Mary Cartwright
Julia Bowman Robinson
Louise Szmir Hay
Matematičke udruge žena
Literatura