Dok je čekao da ga kloniraju i rasprše kroz deset
milijuna prostornih svjetlosnih godina, Paolo Venetti
opuštao se u svojoj omiljenoj ceremonijalnoj kadi,
stepenastom heksagonalnom bazenu u dvorištu od crnog
mramora uprskanog zlatom. Paolo je nosio paradnu
tradicionalnu anatomiju, to u početku vrlo neudobno ruho,
ali topli tokovi što su mu strujali po leđima i plećima
polako su ga opuštali u ugodnu tupost. Isto je stanje
mogao postići i trenutačno, dekretom - no činilo se da
prilike nalažu potpuni ritual realističnosti, nadomjestak
fizičke kauzalnosti ispisan kićenim vitičastim
krasopisom.
Dok se primicao trenutak dijasporizacije, preko
dvorišta je, grebući pandžicama, jurnula malena siva
gušterica. Zastala je na drugom rubu bazena, i Paolo je
stao zadivljeno promatrati suptilno respiratorno
pulsiranje, gledajući guštericu kako ga promatra, sve dok
se nije ponovno pokrenula i nestala u okolnim
vinogradima. Okoliš je bio pun kukaca i ptica, glodavaca
i sitnih gmazova - dekorativnih pojavom, ali i
zadovoljavajućih u smislu mnogo apstraktnije estetike, jer
su ublažavali oštru kružnu simetriju samotnog promatrača;
sidrili simulaciju percipirajući je iz velikog broja
motrišta. Ontološke pripone. Nitko, međutim, nije guštere
pitao žele li se klonirati. Oni s njim kreću kao
suputnici, sviđalo se to njima ili ne.
Nebo je nad dvorištem bilo toplo i plavo, bez
oblaka i bez sunca, izotropno. Paolo je smireno čekao,
spreman na svaku od pola tuceta mogućih sudbina.
Nevidljivo se zvono tiho oglasilo tri puta za
redom. Paolo se veselo nasmijao.
Jedan bi udarac značio da je još na Zemlji. Bio bi
to, dakako, antiklimaks - ali bi to imalo i svojih
prednosti, koje bi to donekle nadoknadile. Svi ljudi koji
su mu bili važni živjeli su u polisu Carter-Zimmerman,
ali se svi oni nisu i u istoj mjeri odlučili uključiti u
dijasporizaciju, pa zato njegov zemaljski ja ne bi
izgubio baš nikoga. Zadovoljstvom bi ga ispunjavalo i
samo sudjelovanje u odašiljanju tisuća brodova. Osim toga
bi i činjenica da je ostao članom šire, Zemljine
zajednice, prikopčanim na čitavu globalnu kulturu u
realnom vremenu, bila privlačna već sama po sebi.
Dva glasanja zvona značila bi da je taj klon
Carter-Zimmermana stigao u planetarni sustav u kojemu
nema života. Prije nego što je donio odluku o buđenju pri
takvim okolnostima Paolo je aktivirao sofisticirani - ali
ne i razumni - autoprognostički model. Činilo se da bi i
istraživanje manjeg broja stranih planeta, ma kako
golih, za nj bilo plodno iskustvo - i to uz jasnu
prednost što ju je donosila okolnost da bi čitav taj
pothvat ostao neopterećen svim onim elaboriranim mjerama
sigurnosti nužnim pri susretu s inosvjetskim životom.
Stanovništvo C-Z-a opalo bi za više od polovice - pa u
njemu više ne bi bilo mnogih bliskih prijatelja - ali bio
je siguran da bi uspio izgraditi nova prijateljstva.
Četiri bi oglašavanja zvona najavila otkriće
razumnih inoplanetaraca. Pet, tehničku civilizaciju.
Šest, kozmoplovce.
Tri su oglašavanja, međutim, značila da su
izviđačke sonde utvrdile
nedvojbene znakove života - što bi već i samo po sebi bio
dostatan razlog za slavlje. Jer sve do trenutka
predlansirnog kloniranja - onog subjektivnog trenutka
prije oglašavanja zvona - do Zemlje nikad nije stigla
nijedna vijest o nalasku inosvjetskog života. I nitko
nije jamčio da će ga itko iz dijaspore ikada i naći.
Paolo je činom volje naložio knjižnici polisa da ga
uputi u to pitanje, pa je ona smjesta obnovila
deklarativnu memoriju njegova simuliranog tradicionalnog
mozga, napunivši je svim informacijama koje bi mu mogle
zatrebati da zadovolji trenutačnu radoznalost. Ovaj je klon
C-Z-a stigao na Vegu, drugu po udaljenosti od tisuću
izabranih zvijezda, na dvadeset sedam svjetlosnih godina
od Zemlje. Paolo je zatvorio oči i zamislio zvjezdanu
kartu s tisuću crta što se zrakasto šire iz Sunca, pa
izdvojio putanju koja opisuje njegovo putovanje. Put
do Vege trajao je tri stoljeća - ali je golema većina od
dvadeset tisuća polisovih stanovnika svoja egzoega
programirala tako da ih prije kloniranja smrznu u
vremenu, a probude ih samo ako stignu na prikladno
odredište. Devedeset dvoje građana izabralo je
alternativu, to jest doživljavanje svakog dijasporskog
putovanja od početka do kraja, izlažući se time opasnosti
od razočaranja, pa čak i smrti. Tako je sad Paolo doznao
da se brod upućen na Fomalhaut, Zemlji najbliže
odredište, na putu sudario s krhotinama i anihilirao se.
Osjetio je kratku sućut prema to devedeset dvoje. Prije
kloniranja nije bilo blizak ni s jednim od njih, pa su mu
te specifične verzije, hirovito prije dva stoljeća
izginule u međuzvjezdanom prostoru, bile daleke kao i
žrtve neke davne katastrofe još iz doba materijalnog
tijela.
Paolo je svoju novu domicilnu zvijezdu promotrio
kamerama jedne od izviđačkih sondi - i čudne filtere
pradjedovskog vidnog sustava. Gledana u tradicionalnim
bojama, Vega je bila plameni modrikasti bijeli disk
prošaran protuberancama. Masom tri i promjerom dva puta
veća od Sunca, dva puta toplija i šezdeset puta
svjetlija, brzo je spaljivala svoj vodik, tako da je već
potrošila polovicu dodijeljenog joj života - dugog pet
stotina milijuna godina - među zvijezdama glavnoga niza.
Orfej, jedini Vegin planet, i za najbolje je
Mjesečeve interferometre bio samo bezlična točka; a sad
je Paolo gledao u taj zelenomodri srp, deset tisuća
kilometara ispod samog Carter-Zimmermana. Orfej je bio
zemljoliki, željezno-nikleno-silikatni svijet, za
malenkost veći od Zemlje i za nijansu topliji - milijardu
je kilometara donekle ublažilo Veginu jaru - te se skoro
utapao u tekućoj vodi. Nestrpljiv da iz prve ruke sagleda
čitavu površinu, Paolo je za tisuću puta smanjio ritam
svog sata, što je omogućilo C-Z-u da taj planet oplovi za
dvadeset subjektivnih sekunda, i da pri svakom prolasku
sunce razotkrije široku novu prugu. Hemisferske su
oceane razdvajala dva vitka kontinenta okerne boje s
hrptenjačama gorskih lanaca, a zasljepljujuća su
prostranstva ledenih polja prekrivala oba pola - no mnogo
više na sjeveru, gdje su se iz zimske arktičke tmine
zrakasto širili zubati bijeli poluotoci.
Orfejska se atmosfera sastojala uglavnom od dušika
- šest puta obilnijeg negoli na Zemlji, i vjerojatno
nastalog razlaganjem, pod djelovanjem ultraljubičastih
zraka, primordijalnog amonijaka - uz tragove vodene pare
i ugljikova dioksida, no kojih ipak nije bilo dovoljno da
pokrene lavinski efekt staklenika.
Zbog
visokog je atmosferskog tlaka isparivanje bilo
smanjeno - Paolo nije vidio ni trunka oblaka - a
veliki je, topli ocean pospješivao povratak ugljikova
dioksida u koru, vezujući ga u vapnenačke sedimente na
putu prema podvlačenju pod kontinente.
Čitav je sustav po zemaljskim mjerilima bio mlad,
ali je Vegina veća masa, baš kao i gušći protostelarni
oblak, doveo do bržeg prolaska kroz većinu trauma
rođenja: paljenje nuklearne reakcije i rane fluktuacije
jakosti svjetlosne emisije, agregiranja planeta i doba
bombardiranja. Knjižnica je procijenila da je Orfej
uživao razmjerno stabilnu klimu, kao i da nije bio
izložen jakim udarcima, i to bar u posljednjih stotinu
milijuna godina.
Dovoljno dugo za pojavu primitivnog života...
Ruka je čvrsto uhvatila Paola za gležanj i povukla
ga pod vodu. On se tomu nije odupro, nego je pustio da
slika planeta otklizi. Slobodan je pristup ovom okolišu
na C-Z-u imalo još samo dvoje ljudi - a njegov se otac
nije poigravao sa svojim sad već tisuću i dvije stotine
godina starim sinom.
Elena ga je povukla skroz do dna bazena, i tek mu
tada ispustila nogu i zalebdjela iznad njega, kao
pobjedonosna silueta na sjajnoj površini. Imala je oblik
predaka ali je očito varala, jer je govorila savršeno
jasno i sasvim bez mjehurića zraka.
“Pospanac! Na ovo sam čekala već sedam tjedana!”
Paolo je glumio ravnodušnost, ali mu je ubrzano
ponestajalo zraka. Pustio je egzoego da ga pretvori u
vodozemnu vrstu čovjeka - autentičnu i u biološkom i u
povijesnom smislu, iako više nije predstavljala
nedvojbeni predački fenotip. U modificirana mu je pluća
potekla voda, a modificirani ju je mozak dočekao
dobrodošlicom. A on je rekao:
“Zašto bih želio rasipati trenutke svijesti,
sjedeći tako i čekajući da izviđačke sonde profine svoja
opažanja? Probudio sam se čim su podaci postali
nedvojbeni.”
Zalupala mu je šakama po prsima, jer je ispružio
ruke i povukao je dolje, instinktivno smanjujući svoj
uzgon da bi kompenzirao njen, i sad su se zavaljali dnom
bazena i stali se ljubiti. Elena je rekla:
“Znaš li da je naš brod prvi brod iz C-Z-a koji je
ikamo stigao? Brod za Fomalhaut je uništen. Zato od nas
dvoje postoji još samo jedan par. Doma na Zemlji.”
“A da?” A onda se prisjetio. Elena se odlučila ne
probuditi ako ijedna druga njezina verzija naiđe na
život. Bez obzira kakva sudbina zadesila sve preostale
brodove, sve će druge njegove verzije morati živjeti bez
Elene.
Trezveno je zakimao glavom pa je opet poljubio.
“I što bih sad trebao reći? Da si mi sad tisuću
puta dragocjenija?”
“Da.”
“Ah, ali što je s tobom i sa mnom na Zemlji? Pet
stotina puta bilo bi bliže istini.”
“U pet stotina nema poezije.”
“Ne budi takav defetist. Preuredi si jezične
centre.”
Prešla mu je rukama niz bočne stranice prsnoga koša
i tako sve do bokova, pa su započeli ljubavni čin svojim
skoro tradicionalnim tijelom - i mozgom; kad mu je
limbički sustav prešao na forsirani režim, to ga je
zabavljalo, ali se prošle zgode sjećao još sasvim
dovoljno da pokopa samosvijest i prepusti se tom stranom
otmičaru. To nije sličilo ljubovanju ni na koji
civilizirani način - kao prvo, razmjena je informacija
među njima bila neznatna - ali se zato taj čin odlikovao
sirovom i žestokom snagom većine predačkih zadovoljstava.
Onda su zaplutali prema površini bazena i legli pod
blistavo nebo bez Sunca.
Paolo je pomislio: U trenutku sam prevalio
dvadeset sedam svjetlosnih godina. Okrećem se oko prvog
planeta na kojem je ikad otkriven inosvjetski život. A
nisam žrtvovao baš ništa - jer na Zemlji nisam ostavio
ništa do čega mi je stvarno bilo stalo. To je dobro,
isuviše dobro. Osjetio je ubod žaljenja prema svojim
preostalim ja - teško je bilo zamisliti da im je, bez
Elene, bez Orfeja, tako dobro - ali sad glede toga nije
više mogao učiniti baš ništa. Iako će prije nego što
drugi brodovi stignu na odredište još biti vremena za
savjetovanje sa Zemljom, ipak je bio odlučio - prije
kloniranja - ne dopustiti da se razvijanje njegove
razgranate budućnosti poremeti ikakvim predomišljanjem.
Bez obzira slagao se njegov zemaljski ego s tim ili ne,
njih dvoje je bilo posve nemoćno promijeniti kriterije
buđenja. Onaj je ego, obdaren pravom odluke za tisuću
klonova, već odavno preminuo.
No to nije važno, zaključio je Paolo. Drugi će
otkriti - ili stvoriti - vlastite razloge za sreću. A
ostaje i dalje mogućnost da jednoga od njih probudi
četverostruko glasanje zvonca. Elen je pak rekla:
“Da si još spavao, promaknulo bi ti glasanje.”
Glasanje? Izviđači u niskoj orbiti skupili
su sve podatke o biologiji Orfeja do kojih su mogli doći.
Žele li ići dalje, morat će poslati mikrosonde i u sam
ocean - a to eskalacija kontakta za koju je potrebno
ishoditi suglasnost dvije trećine polisa. Nije postojao
nijedan uvjerljivi razlog da povjeruje kako bi nazočnost
nekoliko milijuna sićušnih robota mogla počiniti ikakvu
štetu: za sobom bi u vodi ostavili samo nekoliko
kilodžula otpadne topline. Pa ipak, pojavila se stranka
koja se zalagala za oprez. Građani bi Carter-Zimmermana,
tvrdili su oni, mogli još jedno desetljeće nastaviti
promatrati iz daljine, ili čak i čitavo tisućljeće,
profinjujući svoja opažanja i hipoteze prije zadiranja u
taj svijet... a oni koji se s tim ne slažu mogu uvijek
prespavati to vrijeme ili pronaći nešto drugo čime će se
pozabaviti.
Paolo je zaronio u svoje knjižnicom obnovljeno
znanje o “sagovima” - jedinom dosad opaženom obliku
života na Orfeju. Bila su to slobodnolebdeća stvorenja u
ekvatorijalnim dubinama ocena - a koja su, po svemu
sudeći, ako bi se odveć primaknula površini, uništavala
ultraljubičasta zračenja. Izrasla bi više stotina metara
u duljinu, pa se raspala u desetke fragmenata, i zatim bi
svaki od njih nastavio rasti. Sve je to vabilo na
zaključak da je riječ o kolonijama jednostaničnih
organizama, nečemu nalik divovskom
kelpu
- no u potporu ove hipoteze nisu još
bili pronađeni nikakvi stvarni dokazi. Izviđačkim je
sondama, kroz kilometar vode, teško razabrati opći izgled
i ponašanje sagova, pa makar im put osvjetljavali i
obilni Vegini neutrini; daljinsko promatranje u
mikroskopskom mjerilu, a o biokemijskoj analizi da i ne
govorimo, bilo je sasvim isključeno. Spektroskopija je
otkrila da su površinske vode pune intrigantnog
molekulskog otpada - ali pokušaj rekonstrukcije njegova
odnosa prema živim sagovima nalikovao je rekonstruiranju
ljudske biokemije na temelju proučavanja ljudskog pepela.
Paolo se okrenuo Eleni: “Što ti veliš?”
Ona je teatralno zaječala; očito su se oko te teme,
dok je on još spavao, vodile beskrajne rasprave.
“Mikrosonde su neškodljive. One nam mogu točno
javiti od čega su ti sagovi sazdani, a da pritom ne
uklone ni jednu jedinu molekulu. U čemu je opasnost? U
kulturnom šoku?”
Paolo ju je pljusnuo vodom u lice, ali od dragosti;
čini se da je taj impuls došao zajedno s vodozemnim
tijelom.
“Ne možeš biti sigurna da ta bića nisu
inteligentna.”
“Je li ti poznato što je živjelo na Zemlji dvije
stotine milijuna godina poslije njezina postanka?”
“Možda cijanobakterije. A možda i ništa. Ali ovo
nije Zemlja.”
“Istina. No misliš li da bi ti sagovi, čak i u
nevjerojatnom slučaju da su inteligentni, registrirali
blizinu robota milijun puta manjih od sebe? Sve ako je
riječ i o unificiranim organizmima, ne čini se da oni
reagiraju na išta u okolišu - njih ne progone
grabežljivci, oni ne traže hranu, nego samo plutaju
nošeni strujama - te stoga ne postoji nijedan razlog ni
za samo posjedovanje osjetilnih organa, pa još takvih
koji bi radili u submilimetarskom mjerilu. A ako je pak
riječ o kolonijama jednostaničnih stvorenja, ako bi se
koje od njih slučajno sudarilo s mikrosondom i
površinskim receptorima opazio njezino postojanje...
kakvu bi to zamislivu štetu moglo izazvati?”
“Nemam pojma. Ali moje neznanje ne jamči
sigurnost.”
Sad je Elena zapljusnula njega.
“S tvojim se neznanjem može izaći na kraj samo
glasanjem za slanje mikrosondi. Trebamo biti oprezni, s
tim se slažem - ali nema baš nikakva smisla ni biti
ovdje ako se pritom ne potrudimo otkriti što se zbiva
u oceanima, i to smjesta. Ne mislim čekati da se na tom
planetu razvije nešto dovoljno pametno da u svemir počne
odašiljati predavanja iz biokemije. Ako nismo spremni
prihvatiti neke infinitezimalne rizike, prije nego što
stignemo išta doznati, Vega će se već pretvoriti u
crvenog diva.”
Bila je to samo dosjetka - ali je Paolo pokušao
zamisliti da taj događaj promatra vlastitim očima. Hoće
li za četvrt milijarde godina građani Carter-Zimmermana
raspravljati o etičnosti intervencije za spašavanje
Orfeja - ili će svi za nj izgubiti zanimanje i krenuti
prema drugim zvijezdama, ili se pak preobraziti u bića
potpuno lišena nostalgične sućuti prema organskom životu?
Grandiozne vizije za dvanaestostoljetnjaka.
Klona na putu prema Fomalhautu zbrisao je sitni kamičak. U
Veginu sustavu ima mnogo više smeća nego u interstelarnom
prostoru; unatoč obrambenom prstenu, unatoč tomu što se
njegovi podaci šalju svim dalekim izviđačkim sondama,
ovaj C-Z nije bio neranjiv samo zato što je slučajno
stigao netaknut. Elena je imala pravo; morali su uvrebati
trenutak - ili se povući u svoje hermetičke svjetove i
zaboraviti da su ikad i krenuli na put.
Paolo se prisjetio iskreno zbunjenog pitanja
prijatelja iz Ashton-Lavala: Zašto tražiti inosvjetska
bića? Naš polis ima tisuću ekologija i bilijun
evolucijskih vrsta. Što se nadate da ćete naći vani, a
što nije moglo izrasti doma?
A što su se to bili nadali naći? Pa samo odgovore
na nekoliko jednostavnih pitanja. Je li ljudska svijest
sama po sebi stvorila prostor-vrijeme, i to samo zato da
objasni sebe? Ili je neki neutralni, i prije nje
postojeći univerzum izrodio milijardu varijanti svjesnoga
života, odreda sposobnih da stvore istu grandomansku
deluziju - sve dok se međusobno ne sudare?
Antrokozmologija je uspjela opravdati introspektivni stav
većine polisa, jer ako je fizički univerzum stvorila
ljudska misao, onda on ne posjeduje nikakav poseban
status koji ga stavlja nad virtualnu stvarnost. Sve ako
je on i nastao prvi - a sva se virtualna stvarnost morala
odigravati u fizičkim računalnim spravama, podložnim
fizičkim zakonima - on ipak nije zauzimao nikakav
povlašteni položaj u smislu “istine” nasuprot “iluzije”.
Ako su akaovci bili u pravu, onda nije ništa
poštenije fizički univerzum vrednovati više od
novijih umjetnih stvarnosti negoli postojati u tijelu
umjesto u
softveru,
živjeti kao majmun a ne čovjek, odnosno bakterija a ne
majmun. Elena je pak rekla:
“Ne možemo ovako ležati dovijeka; klapa jedva čeka
da te vidi.”
“Gdje?” Sad je Paolo osjetio prvi ubod čežnje za
domom; na Zemlji se njegovo društvo oduvijek skupljalo u
slici kratera Pinatubo u realnom vremenu, izvađenoj ravno
iz promatračkih satelita. U zapisu to ne bi bilo isto.
“Pokazat ću ti.”
Paolo ju je uhvatio za ruku. Sad su nestali i
bazen, i nebo, i dvorište - ponovno je gledao u Orfej
duboko pod sobom... u njegovu noćnu, ali sve prije nego
mračnu stranu, jer je sad njegova mentalna paleta
enkodirala sve, od blijedog premaza dugih radijskih
valova geoloških struja, pa do mnogobojnog svjetlucanja
izotopnih gama-zraka i unatrag raspršenog zakočnog
zračenja kozmičkih zraka. Polovica apstraktnog znanja o
tom planetu koje mu je knjižnica ulila u svijest sad mu
je bila jasna već na prvi pogled. Toplinski odsjaj, u
glatko, eksponencijalno opadajućoj krivulji smjesta mu je
rekao tri stotine Kelvina - baš kao što mu je to
rekla i indikativna infracrvena silueta apsorpcijskog
spektra atmosfere.
Stajao je na dugoj metalnoj rešetki, na rubu goleme
geodezijske sfere, otvorene prema blistavoj katedrali
svemira. Podignuo je pogled i ugledao obilje zvijezda
zaprašene pruge Mliječne staze koja ga je okruživala od
zenita do nadira; svjestan sjaja svakog plinskog oblaka,
razabirući svaku apsorpcijsku i emisijsku liniju, Paolo
je umalo osjećao i kako ga presijeca sama ravnina
galaktičkog diska. Neka su zviježđa bila izobličena, ali
je pogled ipak bio više poznat negoli stran - a osim toga
je većinu starih miljokaza prepoznao i po boji. Sad je
već stekao orijentire. Dvadeset stupnjeva od Sirijusa -
na jugu, prema parohijalnom zemaljskom označavanju -
slabašno no nedvojbeno: Sunce.
Elena je bila kraj njega - površinski
nepromijenjena, iako su se i ona i on otarasili bioloških
ograničenja. Konvencije su ovog okoliša oponašale fiziku
realnih makroskopskih tijela u slobodnom padu i vakuumu,
ali nisu bile zadužene da modeliraju ikakvu kemiju, a
ponajmanje kemiju krvi i mesa. Njihova su nova tijela
imala ljudski oblik, ali ne i suptilnu mikrostrukturu - a
svijest im nije bila usađena u fiziku, nego se odvijala
izravno u procesorskoj mreži.
Paolo je to vraćanje u normalu dočekao s
olakšanjem; cerebralna je regresija u predački oblik bila
dio svete C-Z-ovske tradicije - a postojanje je u
ljudskom obliku, dok je trajalo, služilo uglavnom potvrdi
ega - ali bi se svaki put kad bi izronio iz tog
doživljaja, osjećao kao da se oslobodio milijardu godina
starih okova. Na Zemlji je bilo i polisa čiji bi
stanovnici njegovu sadašnju strukturu našli skoro
podjednako arhaičnom - tu svijest kojom dominira senzorna
percepcija, tu iluziju o posjedovanju opipljiva oblika,
jedincatu vremensku koordinatu. Posljednji je tjelesni
čovjek umro mnogo prije njegove izgradnje, i s jedinom
iznimkom Gleisnerovih robota, Carter-Zimmerman je bio
konzervativnan koliko to transmutacijsko društvo uopće
može biti. Taj je omjer, međutim, njemu bio sasvim po
mjeri - jer je priznavao fleksibilnost softvera, bez
napuštanja zanimanja za fizički svijet - i makar su
tvrdoglavo tjelesni Gleisneri prvi krenuli prema
zvijezdama, ipak će ih dijaspora C-Z-a ubrzo preteći.
Oko njih su se skupili prijatelji, producirajući se
bestežinskom akrobatikom, pa stali pozdravljati Paola i
koriti ga što nije namjestio da se prije probudi; on je,
naime, bio posljednji iz čitavog društva koji je izronio
iz hibernacije.
“Sviđa li ti se naše skromno novo sastajalište?”
Hermann je prolebdio kraj Paolova ramena, kao himerični
grozd udova i senzornih organa, a kroz vakuum je govorio
moduliranim infracrvenim. “Zovemo ga satelit Pinatubo.
Znam, kraj je pust - ali smo se bojali da bismo,
odvaživši se tobože zakoračati Orfejevom površinom,
povrijedili duh opreza.”
Paolo je u mislima bacio pogled na krupni plan
tipičnog dijela kopna, na prostranstvo ispucale crvene
stijene, što ga je slala izviđačka sonda.
“Dolje je, rekao bih, još pustije.” Vabilo ga je da
dotakne tlo - da dopusti da se osobna vizija pretvori u
nešto taktilno - ali se odupro napasti. Naći se usred
razgovora negdje drugdje smatralo se ružnim ponašanjem.
“Daj pusti Hermanna”, oglasila se Liesl. “On bi
želio preplaviti Orfej našim inosvjetskim mašinerijama
prije nego što iole shvatimo kakve bi to moglo imati
posljedice.” Liesl je bila zeleno-tirkizni leptir, a na
oba joj je krila bilo pointilistički zlatom naslikano
ljudsko lice.
Paolo se iznenadio, jer je po svemu što mu je Elena
bila rekla, pretpostavljao da su se njegovi prijatelji
već suglasili da treba poslati mikrosonde - te da bi se u
osporavanje mogao upustiti samo pospanko, upao na kraju
rasprave.
“Kakve posljedice? Pa sagovi...”
“Ma daj pusti sad sagove! Sve ako su i jednostavni
kako se čini, mi ipak ne znamo čega bi još svega pod
njima moglo biti.” Liesl je zamahala krilima, a njezina
zrcalna lica kao da su se pogledala i razmijenila
podršku. “Neutrinskim smo snimanjem jedva uspjeli
ostvariti metarsko prostorno i sekundno vremensko
razlučivanje. O sitnijim oblicima života ne znamo baš
ništa.”
“A bude li po tvome, nećemo nikad ni doznati.”
Karpal - bivši gleisnerovac, čovjekolik kao i uvijek - za
posljednjeg Paolova budnog stanja, bio je Lieslin
ljubavnik.
“Ta tu smo tek djelić orfejske godine! Postoji još
čitava riznica podataka do kojih, uz malo strpljenja,
možemo doći neinvazivnim metodama. Možda oceanski život u
rijetkim zgodama izlazi na kopno...”
Našto je Elena odgovorila suho: “Zaista rijetkim.
Orfej ima zanemarive plime, niske valove, oluje su rijetke.
A sve što bi izišlo na kopno spržile bi ultraljubičaste zrake
prije nego što bismo stigli i razgledati išta informativnije
od onog što već vidimo u površinskim vodama.”
“Ne baš nužno. Čini se da su ti sagovi osjetljivi -
ali bi druge vrste, ako žive bliže površini, mogle biti
bolje zaštićene. Osim toga je Orfej seizmički aktivan;
mogli bismo barem pričekati da tsunami na obalu izbaci
nekoliko kubičnih kilometara oceana, pa da vidimo što se
će otkriti.”
Paolo se nasmiješio. O tome nije razmišljao. Možda
bi se isplatilo pričekati tsunami. A Liesl je nastavila:
“Što možemo izgubiti ako pričekamo nekoliko stotina
orfejskih godina? U najlošijem ćemo slučaju skupiti osnovne
podatke o sezonskim klimatskim zakonitostima - a pritom
možemo vrebati i na anomalije, potrese i oluje, u nadi da
će nam oni na trenutak ponešto osvijetliti.”
Nekoliko stotina orfejskih godina? Nekoliko
zemaljskih tisućljeća? Paolo je osjetio kako u njemu
slabi priklonjenost i jednoj i drugoj strani. Da se želio
nastaniti u geološkom vremenu, mogao je emigrirati u
polis Lokhande, gdje su pred očima pripadnika Reda
kontemplativnih promatrača zemaljske planine erodirale u
subjektivnim sekundama. Orfej je visio na nebu ispod
njih, kao prekrasna zagonetka koju treba odgonetnuti, i
kao da je odlučno tražio da ga shvate. Pa je rekao:
“No što ako tih ‘anomalija’ ne bude? Koliko ćemo
čekati? Mi ne znamo koliko je život rijedak - i u
prostoru i u vremenu. Ako je ovaj planet dragocjen,
dragocjena je i epoha kroz koju prolazi. Mi ne
znamo kako se brzo razvija njegova biologija; dok se mi
mučimo strahovima zbog rizika prikupljanja boljih
podataka, mnoge se vrste mogu i pojaviti i nestati. A to
bi zaista bila velika šteta!”
Liesl je, međutim, ostala pri svome: “No što ako
žurbom ugrozimo orfejsku ekologiju - ili kulturu?
To ne bi bila samo velika šteta. To bi bila tragedija.”
* * *
Prije nego što je sročio odgovor, Paolo je asimilirao sve
pohranjene transmisije - u trajanju od tri stotine godina
- iz svog zemaljskog ega. U ranim su se porukama nalazili
i detaljni mentalni paketi - bilo je lijepo sudjelovati u
uzbuđenju lansiranja dijaspore i gledati - skoro sasvim
iz prve ruke - kako tisuće brodova, nanostrojevima
izrezbarenih iz asteroida, odlaze u bljesku fuzijske
vatre, iz točke izvan Marsove orbite. A onda se sve svelo
na uobičajena prozna pitanja: na Elenu, na družinu, na
bestidna ogovaranja, na trenutačne istraživačke projekte
Carter-Zimmermana, na šuškanje o kulturnim napetostima
između pojedinih polisa, na ne baš cikličke konvulzije na
umjetničkom polju (i opet je percepcijska estetika
svrgnula emotivnu... iako Valladas u polisu Konishi tvrdi
da je stvorio novu sintezu toga dvoga).
Nakon prvih pedeset godina njegov je zemaljski ego
počeo zadržavati stvari za sebe; u trenutku kad su na
Zemlju stigle vijesti o propasti klona upućenog na
Fomalhaut, poruke su se već pretvorile u čiste
audiovizualne linearne monologe. Paolo je shvaćao i
zašto. To je bilo sasvim u redu; razlike su među njima
postajale sve veće, a strancima se ne šalju mentalni
paketi.
Većina je poruka bila poslana svim brodovima bez
razlike. Pa ipak je prije četrdeset godina njegov
zemaljski ego Veginu klonu poslao samo njemu namijenjenu
poruku.
“Lunarni spektroskop što smo ga lani dovršili
upravo je s Orfeja uhvatio jasne znakove vode. Ako su
modeli ispravni, morali bi te dočekati veliki oceani
umjerene klimatske zone. Pa... sretno ti bilo.” Pred
očima su mu se pojavile kupole s instrumentima izrasle iz
stijenja na suprotnoj strani Mjeseca, a onda i spektralni
podaci o Orfeju i čitav komplet planetarnih modela.
“Možda ti se to učini čudnim - sav traj trud koji ulažemo
da samo naslutimo nešto što ćeš ti vidjeti izbliza, i to
tako brzo. To je teško objasniti: ne mislim da je riječ o
zavisti, pa čak ni o nestrpljivosti. Već samo o potrebi
za neovisnošću.
Oživjela je i stara rasprava: bismo li trebali
prepraviti svoj um tako da obuhvati i međuzvjezdane
udaljenosti? Rasprava o jednom egu koji obuhvaća tisuće
zvijezda, i to ne pomoću klona, nego prihvaćanjem
prirodnog vremenskog mjerila i kašnjenja zbog brzine
svjetlosti. Tisućljeća koja prolaze među pojedinim
mentalnim događajima. Dok se lokalnim hitnim slučajevima
bave nesvjesni sustavi.” Svemu su bili dodani i eseji za
i protiv; Paolo je usrkao sažetke. “Ja, međutim, ne
vjerujem da će ta ideja dobiti iole jaku podršku - jer
svi su ti novi astronomski projekti svojevrsno
protusredstvo. Moramo se pomiriti s činjenicom da smo
zaostali... i zato se držimo Zemlje - s pogledom prema
van, ali ostajući čvrsto usidreni.
Ja se, međutim, ne prestajem pitati: a što dalje?
Povijest nam u tom pogledu ne može biti vodič. Ne može ni
evolucija. Povelja C-Z-a veli shvati i poštuj
univerzum... ali u kojem obliku? I u kojem mjerilu? I
kakvim to osjetilima, i kakvim umom? Mi možemo postati
što nam drago - a prema tom svemiru mogućih budućnosti i
sama galaktika djeluje patuljasto. Možemo li ga istražiti
a da se ne izgubimo? Tjelesni su ljudi vezli fantazije o
inosvjetskim bićima koja dolaze ‘osvojiti’ Zemlju,
ukrasti njezine ‘dragocjene’ fizičke resurse, zbrisati je
u strahu od ‘konkurencije’... kao da vrste sposobne
ostvariti to putovanje ne bi posjedovale moć, ili
dosjetljivost, ili maštovitost, dovoljno veliku da se
riješe zastarjelih bioloških ograničenja. Osvajanje
galaktike - eto u što bi se upustile bakterije sa
svemirskim brodovima - ne znajući za ništa bolje, i bez
mogućnosti izbora.
Naše je stanje upravo suprotno od toga: pred nama
je bezbroj mogućnosti. I baš zato i moramo pronaći
inosvjetski život - a ne ići samo za tim da sa sebe
skinemo kletvu antrokozmologa. Mi moramo pronaći strana
bića koja su se našla pred istim odlukama - i otkriti
kako da živimo, u što da se pretvorimo. Moramo shvatiti
što znači živjeti u univerzumu.”
* * *
Paolo je gledao kako se po njegovoj dodekaedarskoj sobi u
staccato trzajima promiču neutrinske slike sagova. Nad
njim su proletjela dvadeset četiri iskrzana pravokutnika,
netom rascijepljena od većeg iskrzanog pravokutnika.
Modeli su upućivali na zaključak da bi se čitav proces
dao objasniti silama smicanja oceanskih struja, te da je
za njegovo pokretanje dovoljno već i to da sag-roditelj
dosegne nekakvu kritičnu veličinu. Čisto mehanički raspad
kolonije - ako je doista riječ o njoj - možda je ustvari
imao jako malo veze sa životnim ciklusom konstitutivnih
organizama. Što je pomalo izbezumljivalo. Paolo se već
bio naviknuo da o svemu što ga zanima dobije pravu bujicu
podataka, pa je misao da se najveće dijasporino otkriće
svodi tek na puki slijed zrnatih crno-bijelih slika bila
upravo nesnosna.
Bacio je pogled na shemu neutrinskih detektora
izviđačevih sondi, ali tu nije bilo mjesta ni za kakvo
poboljšanje. Jezgre su u detektorima bile ekscitirane do
nestabilnih, visokoenergetskih stanja, u kojim su ih
zatim održavali fino ugođeni gama-laseri sposobni
uklanjati prirodne frekvencije niže energije dovoljno
brzo da ne stignu ispuzati u postojanje i izazvati
prijelaz. Promjene u fluksu neutrina u omjeru jedan prema
deset na petnaestu mogle su pomaknuti energetske nivoe
sasvim dovoljno da poremete to žongliranje. Sagovi su,
međutim, bacali sjenu tako blijedu da ih je čak i taj
skoro savršen vid jedva uspijevao razlučiti.
Orlando Venetti je rekao: “Ti si budan.”
Paolo se okrenuo. Njegov je otac stajao na rukohvat
daleko, predstavljen kao kićeno odjeven čovjek neodređene
starosti. Ipak je nedvojbeno izgledao stariji od njega;
Orlando nije nikad prestajao naglašavati svoje
starješinstvo - iako se razlika u godinama među njima sad
već svodila na samo dvadeset i pet posto, i svakodnevno
je padala sve niže.
Paolo je otjerao sagove iz sobe u prostor iza
jednog peterokutnog prozora i uzeo oca za ruku. Dijelovi
Orlandove svijesti koji su se uklapali u njegove
izražavali su zadovoljstvo zbog Paolova izlaska iz
hibernacije, nježno se bavili zadnjim zajedničkim
doživljajima te izražavali nadu u trajnu harmoniju između
oca i sina. Paolov je pozdrav bio sličan, to jest
pažljivo montirano “otkrivenje” vlastita emotivnog
stanja. Bio je to više ritual negoli komunikacijski čin -
ali bi pritom, čak i s Elenom, podizao barijere. Nitko ni
s kim nije bio do kraja iskren - osim ako se s njim nije
kanio trajno stopiti.
Orlando je mahnuo glavom prema sagovima.
“Nadam se da ti je jasno koliko su važni.”
“To znaš i sam.” To, međutim, nije uključio u
pozdrav. “Prvi inosvjetski život.” C-Z je napokon
uspio postidjeti Gleisnerove robote - eto kako je na
to vjerojatno gledao njegov otac. Ti su roboti prvi
stigli na Alfu Centauri, kao i na prvi izvansolarni
planet - ali je prvi život bio isto što i Apollo prema
Sputniku, bar za svakoga tko je želio razmišljati u
takvim kategorijama.
Orlando je pak rekao: “To je mamac koji nam je toliko
trebao za hvatanje građana marginalnih polisa. Onih
koji još nisu sasvim implodirali u solipsizam. Ovo će ih
uzdrmati - što ti veliš?”
Paolo je slegnuo ramenima. Zemaljski su transhomidi
imali pravo slobodno implodirati u što god požele, to
nije priječilo Carter-Zimmerman da nastavi istraživati
fizički univerzum. Ali Orlandu nije bilo dovoljno da
Gleisnerci figurativno dobiju batine - on je živio za dan
kad će se C-Z preobraziti u matičnu kulturnu struju.
Svaki je polis u mikrosekundi mogao povećati svoje
stanovništvo za milijardu puta, ako bi mu samo bilo do
isprazne časti najmnogoljudnijeg među svima. Vabljenje
je, međutim, drugih na migraciju bilo teže - a
uvjeravanje da prekroje svoje ustave još teže. Orlando
je, međutim, u sebi imao misionarsku crtu, pa je želio da
svi drugi polisi shvate pogrešnost svojih običaja te sa
C-Z-om krenu prema zvijezdama.
Paolo je tad rekao: “Ashton-Laval ima inteligentne
inoplanetarce. Nisam baš siguran da bi vijesti o divovskoj
morskoj travi mogle na juriš osvojiti Zemlju.”
Orlando mu je odgovorio upravo otrovno: “Ashton-Laval
je u svoje takozvane ‘evolucijske’ simulacije intervenirao
već toliko puta da bi njegovim žiteljima bilo bolje da su
konačne produkte napravili u šestodnevnom činu stvaranja.
Poželjeli su gmazove koji govore pa ih - mirabile dictu!
- i dobili. U ovom polisu postoje automodificirani
transhomidi mnogo čudniji od inoplanetaraca u Ashton-Lavalu.”
Našto se Paolo nasmiješio.
“U redu. Pustimo onda Ashton-Laval. Ali pustimo
onda i marginalne polise. Mi smo izabrali uvažavanje
fizičkog svijeta. I baš nas to i definira - ali je taj
izbor vrijednosti samovoljan kao i svaki drugi. Zašto to
ne možeš prihvatiti? To nije Jedini istiniti put na koji
nevjernike treba natjerati batinom.” Shvaćao je da se
prepire napol samo zato da se prepire - jer je i on sam
žestoko želio da može pobiti antrokozmologe - ali bi ga
Orlando uvijek natjerao da zauzme suprotnu poziciju. Zbog
straha da ne ostane pukim očevim klonom? Unatoč potpunoj
odsutnosti naslijeđenih epizodnih sjećanja, stohastičkom
inputu u svoju ontogenezu i kaotično divergentnoj naravi
iterativnih algoritama za izgradnju svijesti.
Orlando je napravio gestu dozivanja, pa sliku
sagova napol vratio u sobu.
“Glasat ćeš za mikrosonde?”
“Naravno.”
“Sad sve ovisi o tome. Dobro je početi od
zavodljive, kratke slike - ali ako brzo iza toga ne
uslijede detalji, na Zemlji će za to brzo izgubiti
zanimanje.”
“Izgubiti zanimanje? Pa kao prvo, proteći će
pedeset četiri godine prije nego što doznamo da je itko
tomu posvetio i najmanje zanimanje.”
Orlando ga je pogledao razočarano i s rezignacijom.
“Ako te nije briga za druge polise, pomisli na C-Z.
To nam pomaže, to nas jača. Iz toga moramo izvući sve što
možemo.”
Paolo se zamislio.
“Ustav je ustav. Što bi to trebalo pojačavati?
Zvučiš mi je kao da je nešto postalo ugroženo.”
“A što ti misliš, što bi nam moglo učiniti tisuću
beživotnih svjetova? Zar zaista misliš da bi ustav mogao
ostati netaknut?”
Paolo još nikad nije razmišljao o tom scenariju.
“Možda i ne. Ali u svakom C-Z-u u kojem je ustav
prerađen, svakako je bilo i građana koji su otišli i
osnovali nove polise u starom stilu. Recimo ti i ja.
Mogli bismo ga nazvati Venetti-Venetti.”
“Dok je polovica tvojih prijatelja okrenula leđa
fizičkom svijetu? Nakon što je Carter-Zimmerman, poslije
dvije tisuće godina, prešao na solipsizam? I to bi tebi
bilo u redu?”
Paolo se nasmijao.
“Ne, ali zar će se to dogoditi? Mi smo pronašli
život. U redu, slažem se s tobom: to ojačava C-Z.
Dijaspora je mogla i ‘promašiti’... ali nije. Imali smo
sreću. Jako mi je drago i sretan sam zbog toga. To si
želio čuti?”
Našto je Orlando rekao pomalo kiselo: “Ti i previše
toga uzimaš zdravo za gotovo.”
“A tebi je previše stalo do toga što ja mislim! Ja
nisam tvoj... nasljednik.” Orlando je pripadao prvoj
generaciji, skeniranoj iz fizičkog tijela - pa se na
trenutke činilo da nije spreman prihvatiti da je čitava
ideja naraštaja izgubila svoje arhaično značenje. “Za
osiguranje Carter-Zimmermana u tvoje ime ja ti zaista
nisam potreban. Kao ni budućnosti transčovječanstva. To
možeš učiniti i sam.”
Orlanda to kao da je malo povrijedilo - bio je to
svjestan izbor, ali je ipak nešto značio. Paolo je
osjetio ujed žaljenja - ali nije rekao ništa što bi mogao
iskreno povući.
Otac je skupio rukave svoje grizmizno-zlatne halje
- kao jedini stanovnik C-Z-a čija je golotinja kod Paola
izazivala nelagodu - pa nestajući iz prostorije ponovio:
“Ti i previše toga uzimaš zdravo za gotovo.”
* * *
Čitava je družina zajedno gledala lansiranje mikrosondi -
učinila je to čak i Liesl, iako je došla u koroti, kao
divovska crna ptica. Karpal ju je nervozno gladio po
perju. Hermann se pojavio nalik na Escherovu kreaturu,
kao kolutičavi crv sa šest ljudskih stopala - na nogama
opremljenim laktovima - koji se sad sklupčao u kolut pa
se zavaljao po traverzama satelita Pinatubo. Paolo i
Elena neprestano su počinjali govoriti jedno te isto;
upravo su dovršili ljubavni čin.
Hermann je pomaknuo satelit u zamišljenu putanju
malo ispod jedne od izviđačkih sondi i promijenio
mjerilo okoliša, tako da je sada donja površina sonde,
zapleteni krajolik detektorskih modula i mlaznica za
visinske manevre, progutala pola neba. Ulazne atmosferske
kapsule - keramičke kapi široke tri centimetra - u rafalu
su zapraštale iz lansirne cijevi i projezdile poput
kamenih gromada, pa nestale iz vidnog polja prije nego
što su se Orfeju primaknule i deset metara. Sve je bilo
skrupulozno precizno, iako je sve to bilo dijelom
projekcija u realnom vremenu, dijelom ekstrapolacija, a
dijelom čista laž. A Paolo je pomislio: Mogli smo isto
tako i pustiti čistu simulaciju... i tobože poći za
kapsulama. Elena mu je uputila pogled pun
grižnje/preklinjanja. Da - ali zašto onda uopće
gnjaviti s njihovim stvarnim lansiranjem? Zašto naprosto
ne simulirati uvjerljivi Orfejski ocean pun uvjerljivih
Orfejskih životnih oblika? Zašto ne simulirati čitavu
dijasporu? U C-Z-u nije postojao zločin hereze; nitko
nikad nije bio prognan zbog kršenja ustava. Na trenutke
je, međutim, bilo nalik hodanju po žici, to stalno
nastojanje da se svaki čin simulacije klasificira među
one koji doprinose razumijevanju fizičkog univerzuma
(dobre), one koji su samo zgodni, rekreacijski, estetski
(prihvatljive)... i one koji predstavljaju nijekanje
prvenstva realnih pojava (što znači da je nastupio čas
početka razmišljanja o iseljavanju).
Odluka o mikrosondama prošla je tijesno: sedamdeset
dva posto glasova za, tek malo više od propisane
dvotrećinske većine, s pet posto suzdržanih. (Građani
stvoreni od dolaska na Vegu bili su isključeni... što, ne
dao Bog, nipošto ne znači da je itko u Carter-Zimmermanu
i pomislio na namještanje glasova.) Paola je ta malena
razlika vrlo iznenadila, jer nije čuo nijedan uvjerljivi
scenarij po kojem bi mikrosonde mogle napraviti ikakvo
zlo. Upitao se postoji li i neki drugi, neizgovoreni
razlog koji nema baš nikakve veze s Orfejevom ekologijom
ili njegovom hipotetskom kulturom. Želja da se produži
užitak razotkrivanja misterija planeta? Paolo je
prema tom porivu osjećao izvjesno razumijevanje - ali
lansiranje mikrosondi nije moglo ničim ugroziti
dugotrajno zadovoljstvo promatranja života na Orfeju i
postupno sve većeg razumijevanja njegove evolucije.
Liesl je rekla bespomoćnim glasom: “Modeli erozije
obale pokazuju da sjeverozapadnu
obalu Lambde prosječno svakih devedeset godina
preplavljuje tsunami.” Proslijedila im je podatke; Paolo
ih je preletio pogledom, i doimali su se uvjerljivo - ali
je to pitanje sad već bilo akademsko. “Mogli smo
pričekati.”
Hermann je prema njoj mahnuo okatim ticalima.
“A obale su pune fosila, ha?”
“Ne, ali uvjeti teško da bi...”
“Bez ispričavanja!” Omotao je tijelo oko traverze,
pa se veselo odgurnuo nogama. Hermann je bio pripadnik
prve generacije, stariji i od Orlanda; njega su skenirali
još u dvadeset prvom stoljeću, prije nego što je
Carter-Zimmerman i počeo postojati. On je, međutim, kroz
stoljeća izbrisao većinu epizodnih uspomena i desetak
puta temeljito redigirao svoju osobu. Jednom je zgodom
rekao Paolu: “Ja sebe zamišljam kao vlastita praunuka.
Smrt i nije tako strašna ako je primaš postupno. Isto
vrijedi i za besmrtnost.”
Elen je pak rekla: “Pokušavam zamisliti što će nastati
ako neki drugi C-Z-ov klon naleti na nešto beskrajno bolje -
recimo inoplanetarce s hiperprostornim pogonom - dok mi ovdje
proučavamo splavi od algi.” Tijelo što ga je nosila bilo
je stiliziranije no obično - i dalje je bilo humanoidno,
ali bespolno, bezdlako i glatko, a lice joj je bilo bez
izraza i androgino.
“Ako posjeduju hiperprostorni pogon, mogli bi nas
posjetiti. Ili nam prenijeti tehnologiju, tako da možemo
povezati čitavu dijasporu.”
“Ako ga zaista posjeduju, gdje su onda bili
protekle dvije tisuće godina?”
Paolo se nasmijao.
“Upravo tako. Ali znam što si mislila reći: prvi
inosvjetski život... a po svemu sudeći visokorazvijen
kao morska trava. Ali nas to ipak vadi iz dileme. Morska
trava svakih dvadeset sedam svjetlosnih godina. Živčani
sustav svakih pedeset? Razum svakih stotinu?” Ušutio je,
najednom shvativši što ona zapravo misli: ne probuditi se
nakon prvog otkrivenog života počinjalo se činiti krivim
izborom i pravim načinom da se upropaste prilike stvorene
dijasporom. Paolo joj je ponudio mentalni paket s
izrazima razumijevanja i podrške, ali ga je ona
otklonila. I rekla:
“Želim jasnu sliku, i to odmah. Želim se sama s
time nositi.”
“Shvaćam.” Pustio je da njen djelomični model, koji
je stekao za ljubavna čina, izblijedi iz sjećanja. Nije
bio razuman, niti povezan s njom - ipak, zadržati ga
sada, dok se tako osjećala, izgledalo je skoro kao
prijestup. Paolo je odgovornosti koje donosi intimnost
shvaćao vrlo ozbiljno. Njegova je ljubavnica prije Elene
od njega zatražila da izbriše sve što o njoj zna, i on
joj je manje-više udovoljio - jedino čega se još sjećao
bila je činjenica da je to od njega zatražila.
Hermann je objavio: “Padaju!” Paolo je pogledao u
snimku pogleda s izviđačke sonde i ugledao kako se prvih
nekoliko atmosferskih kapsula raspada nad oceanom i ispušta
mikrosonde. Nanostrojevi su keramičke štitove (a onda i
same sebe) pretvorili u ugljikov dioksid i nekoliko
jednostavnih anorganskih spojeva - u tome nije bilo
ničega čega nema u mikrometeoritima koji stalno pljušte
po Orfeju - prije nego što su fragmenti mogli udariti u
vodu. Mikrosonde neće odaslati ništa, nego će, dovršivši
skupljanje podataka, isplivati na površinu i početi
modulirati svoju refleksivnost u ultraljubičastom
području. Onda će izviđačkim sondama pripasti zadaća da
lociraju to trunje i pročitaju njihove poruke prije nego
što se samo uništi podjednako temeljito kao i atmosferske
kapsule.
Hermann je pak rekao: “To treba proslaviti. Ja idem u
Srce. Tko će sa mnom?”
Paolo je pogledao Elenu. Ona je odmahnula glavom.
“Idi ti.”
“Jesi sigurna?”
“Da! Idi.” Na koži joj se pojavio odraženi odsjaj,
a na bezizraznom licu zrcalio se planet pod njima. “Ma
sve je u redu. Samo bih željela o svemu dobro promisliti,
i to sama sa sobom.”
Hermann se omotao oko kostura satelita, pa u hodu
počeo rastezati svoje blijedo tijelo, stjecati segmente,
dobivati noge.
“Idemo, idemo! Karpal? Liesl? Idemo to proslaviti!”
Elena se udaljila. Liesl je ispustila podrugljiv
zvuk i odlepršala u daljinu, kao da se ruga činjenici da
u okolišu nema zraka. Paolo i Karpal gledali su kako
Hermann postaje sve dulji i brži - a onda se sumaglica
brzine i promjene protegnula i obuhvatila čitav geodezijski
kostur. Paolo je demagnetizirao noge i odmaknuo se,
smijući se; Karpal je učinio isto.
A onda se Hermann skupio kao udav i smrvio čitav
satelit.
Neko su vrijeme lebdjeli tako, dva čovjekolika
stroja i divovski crv u oblaku zavrćenih metalnih
fragmenata, kao besmislena zbirka imaginarnog otpada što
je svjetlucala u svjetlu istinskih zvijezda.
* * *
Srce je uvijek bilo krcato svijetom, ali je sad bilo veće
nego što ga je Paolo ikad vidio - i to unatoč tomu što se
Hermann, da ne pravi scene, opet smanjio na izvornu
veličinu. Nad njima se u luku dizala golema mišićna
klijetka i vlažno pulsirala u ritmu glazbe, dok su
tražili savršeno mjesto za upijanje atmosfere. Paolo je,
još na Zemlji, posjetio mnoge javne okoliše u drugim
polisima; mnogi su od njih bili projektirani kao ništa
više do pukog percepcijskog okvira za skupno suosjećanje.
On nije nikad shvaćao zašto bi intimiziranje s velikim
brojem nepoznatih ljudi bilo tako privlačno. Predačke su
društvene hijerarhije možda i imale svojih mana - i bilo
je apsurdno proglašavati vrlinom ograničenja nametnuta
umovima zasnovanima samo na vlažnoj materiji - ali se
čitava ta ideja masovne telepatije, koja je trebala biti
sama sebi svrhom, Paolu činila bizarnom... pa na neki
način čak i staromodnom. Ljudi su, dakako, mogli imati
koristi od krepke i jake doze unutrašnjeg života drugih
ljudi, koja bi spriječila da se pokolju - ali svaki je
civilizirani transhomid znao uvažavati i cijeniti druge
građane bez potrebe da prije toga postane isto što
i oni.
Pronašli su zgodno mjesto i napravili nešto
namještaja, stol i dvije stolice - Hermann je radije
ostao stajati - a pod se proširio da dobiju mjesta. Paolo
se obazreo oko sebe, izvikujući pozdrave ljudima koje je
prepoznao na pogled, no ne gnjaveći se provjeravanjem
identifikacijskih emisija ostalih. Sva je zgoda da će se
ovdje skupiti baš svi, ali nije želio sljedeći sat
provesti u razmjenjivanju trivijalnih ljubaznosti s tek
dalekim znancima.
Hermann je pak rekao: “Pratio sam struju podataka našeg
skromnog zvjezdanog opservatorija - to je moje protusredstvo
veganskom provincijalizmu. Oko Sirijusa se zbivaju čudne
stvari. Opazili smo gama-zrake nastale anihilacijom
elektron-pozitron, gravitacijske valove... ali i neke
neobjašnjive vruće točke na Siriusu B.” Okrenuo se
Karpalu i nedužno upitao: “Što misliš, što su ti roboti
nakanili? Šuška se da namjeravaju izvući bijelog patuljka
iz orbite i iskoristiti ga kao dio divovskog svemirskog
broda.”
“Nikad ne slušam glasine.” Karpal je uvijek
predstavljao vjernu reprodukciju svog starog čovjekolikog
gleisnerovskog tijela - a njegov je um, koliko je Paolo
shvatio, uvijek poprimao oblik fiziološkog modela, iako
ga je od puti dijelilo čak pet generacija. Za odlazak od
svojih ljudi i dolazak u C-Z zacijelo je trebalo podosta
hrabrosti; kad bi se odlučio vratiti, oni ga ne bi
prihvatili. Paolo je rekao:
“Zar je važno što rade? Kamo idu i kako su dospjeli
onamo? Ima mjesta više nego dovoljno i za njih i za nas.
Čak i u slučaju da potajno prate dijasporu - čak i ako bi
stigli na Vegu - i u tom slučaju možemo Orfejce
proučavati zajedno, zar nije tako?”
Na Hermannovu licu kukca iz crtića pojavio se
karikirani strah, oči su mu se razrogačile i razmaknule.
“Ne ako sa sobom dovuku bijelog patuljka! Poslije
toga će poželjeti napraviti Dysonovu sferu.” Ponovno se
okrenuo Karpalu. “Ti još ne patiš od potrebe, jel' da,
za... astrofizičkim inženjerstvom?”
“Samo u mjeri koju je zadovoljilo C-Z-ovo
iskorištavanje nekoliko megatona veganskog asteroidnog
materijala.”
Paolo je pokušao promijeniti temu.
“Je li tko u zadnje vrijeme primio kakvu vijest za
Zemlje? Počinjem se pomalo osjećati isključenim iz
svega.” Zadnja poruka koju je primio bila je čitavo
desetljeće starija od vremenskog zaostajanja. Karpal je
pak rekao:
“Nisi mnogo propustio. Svi pričaju samo o Orfeju...
sve od najnovijih opažanja s Mjeseca, to jest od znakova
postojanja vode. Čini se da su oni uzbuđeniji zbog same
mogućnosti postojanja života nego mi od izvjesnog znanja. I
nada im je prilično živa.”
Paolo se nasmijao.
“Doista. Čini se da moj zemaljski ego računa da će
dijaspora otkriti naprednu civilizaciju s rješenjima svih
transhomidnih egzistencijalnih pitanja. Ne vjerujem da će
mu kelp pružiti duhovno vodstvo.”
“Znaš li da je poslije lansiranja došlo do naglog
rasta iseljavanja iz C-Z-a? Iseljavanja i broja
samoubojstava.” Hermann se prestao vrtjeti i vrpoljiti,
te se skoro posve umirio, što je bio znak izvanredne
ozbiljnosti. “Ja slutim da je baš to, prije svega, i
pokrenulo astronomski program. I čini se da je bar malo
zajazio bujicu, makar nakratko. Zemaljski je C-Z
detektirao vodu prije svih klonova u dijaspori - pa kad
čuju da smo otkrili život, zbog toga će se osjećati
sudionicima u tom otkriću.”
Paolo je osjetio buđenje nelagode. Iseljavanje i
samoubojstva? Je li zato Orlando bio tako smrknut?
Poslije tri stotine godina čekanja, koliko su visoka
postala očekivanja?
Uzbuđeni se bruj prevaljao preko poda, nastupila je
nagla promjena tona razgovora. Hermann je prošaptao skoro
pobožnim glasom:
“Izronila je prva mikrosonda. Počinju dolaziti
podaci.”
Nesvjesno je Srce ipak bilo dovoljno inteligentno
da pogodi želje svojih gostiju. Iako je svatko od njih
mogao privatno iz knjižnice izvući podatke, ipak je
svirka najednom prestala a pred njima se pojavila
divovska slika sažetih podataka, visoko gore u klijetci.
Paolo je morao iskriviti vrat da ih vidi, što je bio
sasvim nov doživljaj.
Ta je mikrosonda u visokoj rezoluciji
kartografirala jedan od sagova. Na slici se ukazao
očekivani grubi pravokutnik, širok oko stotinu metara -
ali se dva do tri metra debeo blok koji su prikazali
neutrinski tomografi sad razotkrio kao profinjena,
zamršena ploha - tanka kao jedan sloj kože, no smotana po
vrlo složenoj krivulji koja potpuno ispunjava
prostor. Paolo je provjerio sve podatke: unatoč prividnoj
patologiji, topologija je bila strogo planarna. Bez rupa,
bez spojeva - samo površina što je meandrirala tako
divlje da se iz daljine činila deset tisuća puta debljom
nego što je uistinu bila.
Umetnuta je sličica prikazivala mikrostrukturu, i
to u točki na rubu saga, da bi se zatim - vrlo polako -
počela pomicati prema središtu. Paolo se na nekoliko
trenutaka zagledao u pokretne crteže molekula i tek tada
shvatio što to znači.
Taj sag nije bio nikakva kolonija jednostaničnih
organizama. A nije to bio ni mnogostanični organizam.
Bila je to samo jedna molekula, dvodimenzionalni
polimer težak dvadeset pet milijuna kilograma. Golema
opna sfrkanog polisaharida, složena mreža povezanih
pentoza i seksoza ovješenih o pobočne alkilne i amidne
lance. Nešto donekle nalik na stijenku biljne stanice -
samo što je taj polimer bio mnogo jači od celuloze,
dok
mu je površina bila veća za dvadeset redova veličine.
Karpal je pak rekao: “Nadam se da su te ulazne kapsule
bile savršeno sterilne. Zemaljske bi bakterije ovo žderale
kao lude. Jedan golemi plutajući ugljikohidratni ručak,
i to bez obrane.”
Hermann je o svemu duboko promislio.
“Možda. Ako posjeduju enzime sposobne razgraditi
taj komad - u što sumnjam. No nema izgleda da ćemo to
ikada otkriti, jer sve da su u asteroidnom pojasu i
zaostale bakterije koje su donijele prve ljudske
ekspedicije, ipak je svaki brod dijaspore bio na putu
dvostruko provjeren na kontaminaciju. Nismo donijeli male
boginje u Ameriku.”
Paolo je i dalje bio zapanjen.
“Ali kako se on složio? Kako je... izrastao?”
Hermann je pogledao u knjižnicu i odgovorio prije nego što
je Paolo mogao učiniti isto.
“Rub saga katalizira vlastiti rast. Polimer je
nepravilan, aperiodičan - ne sadrži uzorak koji se
naprosto ponavlja. Čini se, međutim, da u njemu postoji
dvadesetak tisuća osnovnih strukturnih jedinica -
dvadeset tisuća različitih polisaharidnih građevnih
elemenata.” Paolo ih je sve vidio: kao duge smotke
umreženih lanaca debele dvije stotine mikrona, kao i
čitav sag, svaki s poprečnim presjekom približno u obliku
kvadrata, i u nekoliko tisuća točaka povezan s četiri
susjedne jedinice. “Čak je i na toj dubini ocean pun
radikala stvorenih ultraljubičastim zračenjem, a koji se
cijede s površine. Svaka strukturna jedinica izložena
vodi pretvara te radikale u nove polisaharide - gradeći
tako novu strukturnu jedinicu.”
Paolo je ponovno zavirio u knjižnicu i zatražio
simulaciju tog procesa. Katalitička mjesta posijana duž
rubova jedinica lovila su i fiksirala radikale dovoljno
dugo da se stvori kemijska veza. Neki su se jednostavni
šećeri ugrađivali u polimer čim bi se stvorili, drugi bi
bili ostavljeni da slobodno plutaju u otopini
mikrosekundu-dvije, dok ne zatrebaju. Na toj je razini
dostajalo i nekoliko najosnovnijih kemijskih trikova...
ali si je molekulska evolucija očito probila put od
nekoliko malih autokatalitičkih fragmenata, nastalih
slučajno, sve do tog složenog sustava od dvadeset tisuća
struktura koje se uzajamno autorepliciraju. Kad bi te
“strukturne jedinice” slobodno plutale oceanom kao
neovisne molekule, onda bi “oblik života” koji
predstavljaju bio praktički nevidljiv. Povezavši se,
međutim, pretvorile su se u dvadeset tisuća boja
divovskog mozaika.
To je bilo upravo zapanjujuće. Paolo se nadao da
Elena pretražuje knjižnicu, pa ma gdje bila. Kolonija bi
algi bila “naprednija” - ali je to nevjerojatno
primordijalno stvorenje otkrivalo beskrajno više o
mogućnostima postanka života. Ovdje su ugljikohidrati
igrali sve biokemijske uloge: prenositelja informacija,
enzima, izvora energije, strukturnog materijala. Ništa
tomu slično ne bi moglo opstati na Zemlji nakon što su se
na njoj pojavili organizmi koji se njima hrane - i ako se
ikad pojave inteligentni Orfejanci, malo je vjerojatno da
će od svog bizarnog pretka otkriti ikakva traga.
Karpal se tajnovito smješkao.
A Paolo je rekao: “Što?”
“Wangove pločice. Ti su sagovi napravljeni od
Wangovih pločica.”
Hermann je još jednom, u trku prema knjižnici, bio
brži od njega.
“Mislim na Wanga, tjelesnog matematičara iz
dvadesetog stoljeća, na Hao Wanga. A pločice su
oblici kojima se može potpuno prektiti ravnina. Wangove
pločice su kvadrati različito oblikovanih rubova, koji se
komplementarno slažu s rubovima susjednih kvadrata.
Wangovim se pločicama može pokriti čitava ravnina, dakako,
pod uvjetom da na svakom koraku izaberemo prave. Ili, u
slučaju sagova, ako takve uzgojimo.” Našto je Karpal
rekao:
“Trebali bismo ih nazvati Wangovim sagovima, u čast
Hao Wangu. Poslije dvadeset tri stoljeća njegova je
matematika oživjela.”
Paolu se ideja svidjela, ali je ostao skeptičan.
“Bogme bismo se namučili dok bismo za to dobili
dvotrećinsku većinu. Stvar je pomalo opskurna...” Hermann
se nasmijao.
“Kome treba dvotrećinska većina? Ako ih želimo
zvati Wangovim sagovima, onda neka se tako i zovu. U C-Z-u
se trenutačno govori devedeset sedam jezika - a polovica
ih je izmišljena poslije osnutka polisa. Ne vjerujem da
će nas izgnati zato što smo skovali jedno privatno ime.”
Paolo se suglasio, iako pomalo zbunjeno. A zapravo
je bio sasvim zaboravio na to da Hermann i Karpal zapravo
i ne govore modernim latinskim.
Sva su trojica naložila svojim egzoegima da usvoje
predloženo ime: od sada će “sag” čuti kao “Wangov sag” -
ali ako to ime izgovore u razgovoru s nekim drugim,
uslijedit će prijevod u suprotnom smjeru.
Paolo je sjedio i upijao sliku divovskog
inosvjetskog bića: bio je to prvi životni oblik na koji
su naišli ljudi ili transhomidi, a koji im nije biološki
srodnik. Tako je napokon umrla mogućnost da je Zemlja
možda jedinstvena.
Time, međutim, ipak još nisu i konačno pobili
antrokozmologe. I ne do kraja. Ako je ljudska svijest,
kako to tvrde akaovci, ono sjeme oko kojeg se
kristalizirao čitav prostor-vrijeme - ako je svemir tek
puko najjednostavnije uredno objašnjenje ljudske misli -
tada, strogo govoreći, ne postoji potreba za postojanjem
i jednog jedinog izvanzemaljca igdje u svemiru. Ali
fizika koja je opravdala ljudsko postojanje nužno je
morala stvoriti i milijardu drugih svjetova u kojima se
morao pojaviti život. Akaovce Wangovi sagovi ne bi nimalo
pokolebali, oni bi ustvrdili da su nam ta stvorenja
fizikalni, a ne biološki rođaci - naprosto neizbježan
nusproizvod antropogenih, životvornih fizikalnih zakona.
Stvarni će se dokaz pojaviti tek kad dijaspora -
ili Gleisnerovi roboti - napokon naiđu na razumne
izvanzemaljce, na um ni u kakvom srodstvu s ljudskim, kad
ih zateknu kako promatraju i objašnjavaju univerzum
navodno stvoren ljudskom mišlju. Većina je akaovaca
proglasila takav nalaz nemogućim: bilo je to jedino
oborivo predviđanje njihove hipoteze. Inosvjetska
svijest, nasuprot tek pukom inosvjetskom životu, svakako
bi sebi izgradila odvojeni univerzum - zato što su
izgledi da bi dva nesrodna oblika samosvjesnosti svarila
savršeno istu fiziku i kozmologiju bili upravo
infinitezimalni - a nijedna inosvjetska biosfera,
naizgled sposobna evoluirati do svijesti, to naprosto
nikad ne bi učinila.
Paolo je pogledao na kartu dijaspore, i to ga je
ohrabrilo. Već smo naišli na inosvjetski život - a
traganje je tek počelo: trebalo je istražiti još devet
stotina i devedeset osam ciljnih sustava. Pa čak i ako
nijedan od njih ne bude ništa konkluzivniji od Orfeja...
bio je spreman poslati klonove još dalje - i spreman
čekati. Svijesti je, da se pojavi na Zemlji, trebalo
daleko više vremena od tih četvrt milijardi godina, koliko
je još Vegi ostalo života u glavnom nizu - ali se zapravo
čitav smisao boravka ovdje svodio baš na činjenicu da
Orfej nije Zemlja.
* * *
Orlandova je proslava mikrosondinih otkića bila
prilično u stilu prve generacije. Okoliš je bio beskrajan
osunčan vrt sa stolovima krcatim jelima, a
pozivnica je uljudno predlagala dolazak u potpuno
ljudskom obliku. Na što je Paolo odgovorio uljudnom
patvorinom - simulirajući većinu fiziologije, ali
upravljajući tijelom kao lutkom, da bi um ostao nesputan.
Orlando je predstavio svoju novu draganu Catherine,
i to u obliku visoke, crnopute žene. Paolo je nije
prepoznao po izgledu, ali je zato očitao identifikacijski
kod što ga je odašiljala. Njihov je polis bio malen,
jednom se zgodom bio s njom i upoznao - kao s muškarcem
Samuelom, fizičarem koji je radio na glavnom
interstelarnom fuzijskom motoru ugrađenom u sve brodove
dijaspore. Paola je zabavljala misao da je u očima mnogih
ovdje okupljenih njegov otac bio žena. Većina se građana
u C-Z-u držala konvencije relativnog spola koja je došla
u modu u dvadeset trećem stoljeću - a Orlando ju je u
svog sina ugradio tako duboko, da je ovaj nije želio
napustiti - ali kad god bi se ti paradoksi otkrivali tako
oštro, Paolo bi se upitao koliko će se ta konvencija još
održati. Paolo je bio istospolan s Orlandom, pa je očevu
draganu doživljavao kao ženu, jer su dva bliska odnosa
pretezala nad njegovim usputnim poznanstvom s Catherinom
u obliku Samuela. Orlando je sebe doživljavao kao
muškarca i heteroseksualca, što je odgovaralo njegovom
izvornom tjelesnom obliku... ali je i Samuel sebe
doživljavao na isti način... zbog čega su obojica svog
partnera doživljavala kao heteroseksualnu ženu. Ako je to
kod treće stranke stvaralo kontradiktorne signale, što se
tu može. Bio je to kompromis tipičan za C-Z: nitko nije
mogao podnijeti potpuno rušenje starog poretka i sasvim
se odreći spola (kao što je to dosad učinila većina
polisa)... ali se nitko nije mogao othrvati ni
fleksibilnosti što ju je nudilo postojanje u obliku
softvera, a ne fizičkog tijela.
Paolo je plutao od stola do stola, pa forme radi
kušao jela, žaleći što nije došla i Elena. O biologiji se
Wangovih sagova razgovaralo malo: ljudi su većinom
slavili samo pobjedu nad protivnicima mikrosondi - kao i
poniženje što ga je doživjela ta stranka sada kad je
postalo potpuno jasno da “invazivna” promatranja nisu
izazvala nikakvu štetu. Lieslini su strahovi očito bili
neutemeljeni; u oceanu nije bilo nikakva drugog oblika
života, sve se svodilo samo na Wangove sagove različitih
veličina. Paola, koji se post festum osjećao izopačeno
nepristranim, stalno je mučila želja da te drmatore
podsjeti na jedno: Dolje je moglo biti što ti padne na
pamet. Mogla su to biti i neobična stvorenja, osjetljiva
i ranjiva na posve nepredvidljiv način. Imali smo puno
sreće, i to je sve.
Na kraju se skoro slučajno našao nasamo s Orlandom;
kad su im se na tratini susreli putovi, obojica su
bježala od različitih skupina groznih gostiju. Paolo je
upitao:
“Što misliš, kako će to primiti oni doma?”
“Zar to nije prvi život? I vrlo važno što je
primitivan. On bi trebao barem održati zanimanje za
dijasporu sve do otkrića sljedeće inosvjetske biosfere.”
Orlandovo je oduševljenje bilo prigušeno; možda je tek
sad počeo potpuno shvaćati jaz što je zjapio između
njihova skromnog otkrića i zemaljske želje za
gromopucateljnim rezultatima. “Ako ništa drugo, bar je
riječ o sasvim novoj kemiji. Da se otkrilo kako sve polazi
od DNA i proteina, vjerujem da bi pola zemaljskog C-Z-a na
licu mjesta umrlo od dosade. Suočimo se s činjenicom da
su mogućnosti DNA već bile simulirane do besvjesti.”
Paolo se nasmiješio toj herezi.
“Ti misliš, da priroda nije uspjela iscijediti malo
originalnosti, to bi samo po sebi poljuljalo vjeru ljudi
u ustav? Ako bi se solipsistički polisi počeli doimati
inventivnijim i od samog univerzuma...”
“Upravo tako.”
Nastavili su koračati u tišini, a onda je Orlando
zastao i okrenuo se prema njemu. I rekao:
“Htio sam ti nešto reći. Moj je zemaljski ego
mrtav.”
“Molim?”
“Molim te, ne pravi sad strku oko toga.”
“Ali... zašto? Zašto bi..?” Mrtav je značilo
isto što i samoubojstvo, jer je to bio jedini mogući
uzrok - ako se Sunce nije pretvorilo u crvenog diva i
progutalo sve do Marsove putanje.
“To ja ne znam. Je li to bio znak povjerenja u
uspjeh dijaspore” - Orlando je izabrao buđenje samo u
slučaju otkrića inosvjetskog života - “ili je pao u
toliki očaj u očekivanju da mu pošaljemo dobre vijesti,
da više nije mogao podnijeti toliko čekanje i strah od
razočaranja. Nije naveo razlog. Samo je svom egzoegu
rekao da pošalje poruku i veli što je učinio.”
Paolo je ostao duboko potresen. Ako je i
Orlandov klon podlegao pred pesimizmom, onda on
još nije počeo ni naslućivati stanje duha u ostatku
zemaljskog C-Z-a.
“Kad se to dogodilo?”
“Pedesetak godina poslije lansiranja.”
“Moj mi zemaljski ego nije rekao ništa.”
“To sam ti trebao reći ja, a ne on.”
“Ja na to ne bih tako gledao.”
“Čini se da ipak jesi.”
Paolo je ušutio, sav zbunjen. Kako bi sad trebao
oplakivati neku daleku verziju Orlandovu, i to pred nekim
istim takvim, koga je doživljavao kao stvarnog? Smrt
vlastita klona bila je čudna polusmrt, nešto s čim se
teško bilo pomiriti. Njegov je zemaljski ego ostao bez
oca; njegov je otac izgubio svoj zemaljski ego. Što to
zapravo znači za njega?
Orlandu je najviše bilo stalo do zemaljskog C-Z-a.
Paolo je oprezno rekao:
“Hermann mi je pričao da je došlo do porasta
iseljavanja i broja samoubojstava - sve dok spektroskop
nije na Orfeju otkrio vodu. Od tada se moral uvelike
popravio - a kad čuju da nije riječ samo o vodi...”
Orlando ga je oštro prekinuo: “Ne moraš me ni u što
uvjeravati. Ne prijeti mi opasnost da učinim isto.”
Stajali su na tratini, okrenuti jedan prema drugom.
Paolo je složio čitav tucet različitih kombinacija
raspoloženja koje mu je želio prenijeti, ali mu se
nijedna nije činila pravom. Mogao je ocu prenijeti
savršeno znanje o svemu što osjeća - ali što bi mu to
znanje zapravo reklo? Na kraju je svega stapanje ili
razdvajanje. A između toga ništa.
Orlando je pak rekao: “Da se ubijem - i ostavim
sudbinu transčovječanstva u tvojim rukama? Stvarno si
jeben u glavu.”
Nastavili su šetnju, u smijehu.
* * *
Karpal je jedva uspijevao skupiti misli toliko da uopće
može govoriti. Paolo bi mu ponudio mentalni paket za
poticanje smirenosti i koncentracije - izdestiliran iz
vlastitih najsabranijih trenutaka - ali je bio uvjeren da
ga Karpal ne bi nikad prihvatio. Pa je rekao:
“Daj reci to što si smislio. Ako budu gluposti, ja
ću te zaustaviti.”
Karpal se osvrnuo po bijelom dodekaedru s izrazom
nevjerice na licu.
“Ti živiš tu?”
“Povremeno.”
“Ali je to tvoj osnovni okoliš? Bez stabala? Bez
neba? Bez namještaja?”
Paolo se jedva suzdržao da mu ne ispriča koji od
Hermannovih viceva o naivnim robotima.
“Dodajem ga kad mi dođe. Mislim, kao... glazbu.
Čuj, nemoj sad skretati na dekoraciju.”
Karpal je stvorio naslonjač i u nj se teško svalio.
I rekao:
“Hao Wang je dokazao moćan teorem, ima tomu dvije
tisuće i tristo godina. Zamisli niz Wangovih pločica kao
vrpcu Turingova stroja.” Paolo je naložio knjižnici da mu
proslijedi znanje o tom izrazu; bio je to izvorni,
konceptualni oblik uopćenog računskog uređaja,
imaginarnog stroja koji se gibao, sad naprijed, sad
natrag, duž beskonačne jednodimenzionalne trake s
podacima, te pritom čitao i pisao simbole prema zadanom
skupu pravila.
“Ako imamo pravi skup pločica, koji nameće pravi
obrazac, sljedeći će red pločica izgledati kao vrpca s
podacima nakon što je Turingov stroj obavio jedan
računski korak. A sljedeći će red biti vrpca s podacima
nakon dva koraka, i tako dalje. Za svaki dani Turingov
stroj postoji skup Wangovih pločica koji ga može
oponašati.”
Paolo je prijazno kimnuo glavom. On još nije čuo
baš za taj zgodni rezultat, ali bi se on teško mogao
nazvati začuđujućim.
“Ti sagovi zacijelo izvode milijarde računskih
operacija u sekundi... ali bi se, mislim, isto moglo reći
i za molekule vode oko njih. Ne postoji zapravo fizički
proces koji ne izvodi nekakvu aritmetiku.”
“Istina. Ali u slučaju sagova, sve baš nije isto
kao i pri kaotičnom gibanju molekula.”
“Možda i nije.”
Karpal se nasmiješio, ali nije rekao ništa.
“Kako? Pronašao si zakonitost? Nemoj mi reći: naš
skup od dvadeset tisuća polisaharidnih Wangovih pločica
zapravo tvori Turingov stroj za računanje vrijednosti
broja pi.”
“Ne. One zapravo tvore univerzalni Turingov stroj.
One mogu izračunati sve što zaželiš - ako raspolažu s
odgovarajućim početnim podacima. Svaki je novoizrasli
fragment nalik programu učitanom u kemijsko računalo. A
taj se program izvodi rastom.”
“Ah.” U Paolu se probudila radoznalost - ali mu je
bilo donekle teško zamisliti gdje bi tom Turingovu
stroju bila glava za čitanje i pisanje. “Ne misliš valjda
reći da se između dva reda mijenja samo jedna pločica, na
mjestu gdje ‘stroj’ ostavlja trag na vrpci s
‘podacima’...?” Mozaici koje je vidio bili su pravi kaos
kompleksnosti, i nikoja dva reda nisu bila ni približno
jednaka. Karpal mu je odgovorio:
“Ne, ne. Wangov je originalni primjer, da
pojednostavni argument, radio upravo kao standardni
Turingov stroj... ali su sagovi sličniji nekom
proizvoljnom broju različitih računala kod kojih se
podaci preklapaju i svi rade paralelno. Riječ je o
biološkom, a ne projektiranom stroju - pa je on zbrkan i
divlji kao, recimo... sisavački genom. Tu, zapravo,
postoje i matematičke sličnosti s genskom regulacijom: na
svim sam nivoima uspio otkriti Kauffmanove mreže, od
pravila o slaganju pločica pa naviše; čitav je sustav
postavljen na hiperprilagodljivu granicu između sleđenog
i kaotičnog ponašanja.”
Paolo je to, dakako uz pomoć knjižnice, uspio
nekako usvojiti. Čini se da su ti sagovi, baš kao i život
na Zemlji, uspjeli razviti kombinaciju robusnosti i
fleksibilnosti koja na najvišu mjeru uzdiže njihovu
sposobnost iskorištavanja mogućnosti prirodnog odabira.
Zacijelo su poslije postanka Orfeja nastale tisuće
različitih autokatalitičkih kemijskih mreža - ali dok su
se u prvim traumatičnim tisućljećima Vegina sustava
mijenjale i oceanska kemija i klima, odabrana je sama
sposobnost reagiranja na pritisak selekcije, i tako su
nastali sagovi. Sada, poslije stotina milijuna godina
razmjerne stabilnosti - i s obzirom na to da nigdje na
vidiku nije bilo ni grabežljivaca ni suparnika - ta je
složenost bila očito redundantna, ali je baština iz tog
doba zaostala.
“I ako su, dakle, ti sagovi na koncu postali
univerzalna računala... iako više ne postoji nikakva
stvarna potreba za reagiranje na okoliš... što oni uopće
rade s tolikom računalnom moći?” Na što je Karpal svečano
odgovorio:
“Sad ću ti pokazati.”
Paolo je pošao za njim u okoliš u kojem su
zaplutali iznad sheme saga, nad apstraktnim krajolikom
što se gubio u daljinu, komplicirano nabran kao i stvarni
predložak, no u svakom drugom pogledu visoko stiliziran,
jer je svaki polisaharidni sastavni element bio prikazan
kao kvadratna pločica sa stranicama u četiri različite
boje. Sljubljeni bridovi susjednih pločica bili su
obojeni komplementarnim bojama - bio je to prikaz
komplementarnih, međusobno uklopljenih oblika granice
konstrukcijskih elemenata.
“Jedna je skupina mikrosondi napokon uspjela
sekvencirati čitav jedan novoizrasli fragment”, objasnio
je Karpal, “iako se o tome od kojih je rubova stvarno
počeo živjeti može uglavnom samo nagađati, zato što je
čitava ta stvar, dok su je kartografirali, i dalje
rasla.” Napravio je nestrpljivu gestu, pa su se izravnali
svi pregibi i bore, posve irelevantni, a koji su samo
skretali pozornost. Prešli su do jedne granice saga
iskrzanog ruba, i onda je Karpal pokrenuo simulaciju.
Paolo je gledao kako se mozaik proteže, savršeno
slijedeći pravila slaganja pločica. Bio je to uredni
matematički proces, nije tu bilo nikakvih slučajnih
sudara radikala i katalitičkih mjesta, bez nesukladnih
granica između dviju novoizraslih susjednih “pločica”,
koje bi pokrenule dezintegraciju i jedne i druge. Samo
pročišćavanje posljedica, na višoj razini, sveg tog
kaotičnog gibanja.
Karpal je poveo Paola do visine s koje je mogao
vidjeti tkanje tog suptilnog obrasca, to plutanje
preklopljenih multipliciranih periodičnosti preko ruba
koji je neprestance rastao, gledati elemente kako se
sastaju, ponekad stupajući u interakciju, ponekad pak
prolazeći jedan kroz drugog. Bili su to pokretni
pseudoatraktori, kvazistabilni valni oblici u
jednodimenzionalnom univerzumu. Druga je dimenzija saga
bila sličnija vremenu negoli prostoru, predstavljajući
zapravo trajni zapis o povijesti brida.
Činilo se da mu je Karpal pročitao misli. “Jednodimenzionalno.
Gore od Plošnozemske. Nema povezanosti, nema složenosti.
Što se uopće može dogoditi u takvom sustavu? Zar išta zanimljivo?”
Pljesnuo je rukama, i čitav se taj okoliš naglo
proširio oko Paola. Kroz njegova su osjetila projurili
obojeni tragovi, pa se isprepleli i rasprsnuli u svijetleći
dim.
“Krivo. Sve se dalje nastavlja u
mnogodimenzionalnom frekvencijskom prostoru. Uspio sam
pomoću Fourierovih transformacija razbiti brid u tisuću
komponenti, i svaka od njih sadrži neovisnu informaciju.
Mi se sad nalazimo u samo jednom uskom presjeku, u
šesnaestodimenzionalnoj kriški - ali je ona orijentirana
tako da se vide sve bitne komponente i to s najsitnijim
detaljima.”
Paolo se zavrtio u sumaglici besmislenih boja,
potpuno izgubljen, u okolišu koji je nadilazio njegovu
moć shvaćanja.
“Karpale, ti si Gleisnerov robot!
Samo šesnaest dimenzija! Kako si mogao tako nešto
napraviti?”
Karpalov glas zvučio je povrijeđeno, gdjegod da se
on nalazio.
“Što misliš, zašto sam došao u C-Z? Mislio sam da
ste vi u njemu fleksibilni!”
“To što si ti rekao, to je...” Što? Hereza?
Toga nema. Službeno. “Jesi li to pokazao još kome?”
“Naravno da nisam. Na koga si mislio? Na Liesl? Na
Hermanna?”
“Bravo. Ja znam držati jezik za zubima.” Paolo je
dozvao svoj egzoego i vratio se u dodekaedar. Obratio se
praznoj prostoriji. “Kako da to izreknem? Fizički
univerzum ima tri prostorne i onda još i vremensku
dimenziju. Građani Carter-Zimmermana nastavaju fizički
univerzum. Umne su igre u višim dimenzijama samo za
solipsiste.” Još dok je to izgovarao, shvatio je koliko
to pompozno zvuči. Bilo je to posve proizvoljno učenje,
nikakvo veliko moralno načelo.
No bilo je to učenje s kojim je živio tisuću i
dvije stotine godina. Karpal je pak odgovorio, više
smeten negoli uvrijeđen:
“Samo je tako moguće razumjeti što se zapravo
zbiva. To je jedini razuman način da se to shvati. Zar ne
želiš doznati kako ti sagovi zapravo izgledaju?”
I Paolo je dolazio u napast. Useliti se u
šesnaestodimenzionalnu krišku tisućudimenzionalnog
frekvencijskog prostora? Bilo je to, međutim, u
službi razumijevanja realnog fizičkog sustava - a ne radi
traženja novog doživljaja samo radi njega samog.
I nitko za to nije morao znati.
Pokrenuo je brzi - nerazumni - samopredvidljivi
model. Izgledi da će nakon petnaest subjektivnih minuta
mučenja nad odlukom ipak popustiti iznosili su devedeset
tri posto. Nije se baš činilo u redu da pušta Karpala da
tako dugo čeka. Pa je rekao:
“Morat ćeš mi posuditi svoj algoritam za
oblikovanje svijesti. Moj egzoego ne bi znao odakle da
počne.”
Kad je to bilo obavljeno, skupio je snagu i vratio
se u Karpalov okoliš. Na trenutak je vidio samo ono
prijašnje, besmisleno zamagljenje.
A onda se najednom sve iskristaliziralo.
Oko njega su plivala stvorenja, skupovi
komplicirano razgranatih cijevi nalik na pokretne
koralje, živo obojeni svim nijansama Paolove mentalne
palete - je li to posljedica Karpalova pokušaja da u sve
to sabije više informacija nego što ih je moguće vidjeti u
šesnaest dimenzija? Paolo je spustio pogled na vlastito
tijelo - ništa na njemu nije nedostajalo, ali je zato
mogao vidjeti oko njega u svih trinaest dimenzija
u kojima ono nije bilo ništa više od sitne točkice; brzo
je skrenuo pogled. Na njegovoj izmijenjenoj senzornoj
karti “koralji” su se doimali mnogo prirodnije, jer su
šesnaestodimenzionalni prostor zauzimali u svim
smjerovima, a osim toga su bili i osjenčani slutnjom da
ih zauzimaju još mnogo više. I Paolo nije nimalo sumnjao
da je taj koralj “živ” - dojam je organičnosti bio jači
negoli kod sagova, i to jako. Karpal je pak rekao:
“Svaka točka u tom prostoru nosi kod nekog
kvaziperiodičnog obrasca u pločicama. Svaka dimenzija
predstavlja različitu karakterističnu veličinu -
primjerice valnu duljinu, iako ta analogija baš nije
precizna. Položaj u svim dimenzijama predstavlja druge
atribute obrasca, koji se odnose na određene pločice.
Zato su ti lokalizirani sustavi što ih vidiš oko sebe
grozdovi nekoliko milijardi obrazaca, od kojih svi imaju,
općenito govoreći, slične atribute na sličnim valnim
duljinama.”
Odmaknuli su se od plutajućih koralja i ušli u
nešto nalik na morske klobuke: na mlitave hipersfere koje
mašu paperjastim viticama (no sve su one bile
materijalnije od Paola). Između njih su jurila sićušna
stvorenja nalik na dragulje. Paolo je baš počeo opažati
da se ovdje ništa ne miče kao kruto tijelo što lebdi kroz
normalni prostor; kao da je svako gibanje pratila
svjetlucava deformacija na napadnoj hiperpovršini,
vidljivi proces razlaganja i preslagivanja.
Karpal ga je nastavio voditi kroz tajni ocean. U
njemu su bili helikoidni crvi, sklupčani zajedno u
skupinama s neodređenim brojem pripadnika - jer se svaka
pojedina kreatura raspadala u tucet pa i više koprcavih
srebrnih niti, da bi se zatim opet ujedinila... iako ne
uvijek iz istih dijelova. Bilo je tu i zasljepljujućeg,
šarenog cvijeća bez peteljke, zapletenih hiperčešera od
“paučinasto tankih” latica - i svaki je taj cvijet bio
hipnotički fraktalni labirint pukotina i kapilara. Bilo
je tu i čudovišta s kliještima, i koprcavih klupka oštrih
kukačkih dijelova nalik na orgiju obezglavljenih
škorpiona. Paolo je rekao nesigurnim glasom:
“Ljudima se može dati da na to povire u samo tri
dimenzije. Što je dovoljno da se uvjere kako tu... ima
života. Ali to će ih gadno uzdrmati.” Život - usađen u
slučajne kalkulacije Wangovih sagova, bez ikakve
mogućnosti da ikad stupi i u kakav odnos s vanjskim
svijetom. To je bila uvreda čitavoj filozofiji Carter-
Zimmermana: ako su se u naravi razvili “organizmi”
udaljeniji od stvarnosti i od stanovnika
najintrovertiranijih polisa, gdje je tu onda povlašteni
položaj fizičkog svemira, i jasna granica između istine i
iluzije?
A poslije tri stotine godina čekanja na dobre
vijesti iz dijaspore, kako će na ovo reagirati na Zemlji?
Karpal je rekao:
“Ima tu još nešto što ti moram pokazati.”
Te je kreature nazvao lignjama, i to zbog očitih
razloga. Možda daleke srodnice klobuka? Bockale su
se lovkama na posve puten način - ali je Karpal objasnio:
“Tu ne postoji nikakav analogon svjetlosti. Sve to
promatramo u skladu s ad hoc pravilima koja nemaju baš
nikakve veze s autohtonom fizikom. Sva ova stvorenja
jedna o drugima skupljaju informacije isključivo dodirom
- što je zapravo bogat način razmjenjivanja podataka, s
obzirom na toliki broj dimenzija. To što vidiš je
komuniciranje dodirom.”
“Komuniciranje o čemu?”
“Samo malo ogovaranja, pretpostavljam. Društveni
kontakti.”
Paolo se zagledao u uskomešanu masu lovki.
“Misliš da su ona svjesna?”
Karpal, nalik točki, na ovo se široko
nasmiješio.
“Ta bića posjeduju središnju zapovjednu strukturu s
više veza nego što ih ima u ljudskom mozgu - a koja
korelira podatke skupljene kožom. Kartografirao sam taj
organ i počeo analizirati njegov rad.”
Potom je poveo Paola u drugi okoliš, koji je
predstavljao strukturu podataka u “mozgu” jedne lignje.
On je bio - hvala nebesima - trodimenzionalan i visoko
stiliziran, sazdan od prozračnih obojenih blokova
označenih sličicama, koje su opet predstavljale mentalne
simbole, a ti su blokovi bili povezani širokim crtama
koje su označavale njihove glavne međusobne veze. Paolo
je već vidio shematske prikaze transhomidnih umova; ovaj
je bio mnogo jednostavniji, no ipak nekako nestvarno
poznat. Karpal je rekao:
“Ovo je senzorna karta njegova okoliša. Puna tijela
drugih liganja i magloviti podaci o posljednjem
poznatom položaju nekoliko manjih stvorenja. Ali ćeš
vidjeti da su simboli što ih aktivira fizička blizina
drugih liganja povezani s ovim” - pošao je prstom tragom
te veze - “prikazima. Koje su zapravo grube minijature
čitave te strukture.”
A “čitava ta struktura” bila je zapravo sklop
označen sličicama za vađenje iz memorije, za jednostavne
tropizme i kratkoročne ciljeve. Za opće poslove bivanja i
činjenja.
“Te lignje imaju karte, i to ne samo karte tijela
drugih liganja, nego i njihova uma. Više ili manje točne,
no one svakako pokušavaju doznati što to te druge lignje
misle. Osim toga” - tu je pokazao na još jedan skup veza
što je vodio do još jednog, manje grubog, uma minijaturne
lignje - “ona razmišlja i o vlastitim mislima. Ja bih to
nazvao sviješću, a ti?”
Paolo je odgovorio tihim glasom: “I sve si to zadržao
za sebe? Stigao si sve dotle, a da nisi rekao ni riječi...?”
Karpal je to doživio kao prijekor. “Znam da je to bilo sebično -
ali kad sam jednom dekodirao interakciju unutar uzorka pločica,
nisam se od toga uspio otrgnuti dovoljno dugo da to ikomu objasnim.
A stigao sam prvo do tebe zato što mi treba tvoj savjet o
tome kako da najbolje objavim vijesti.”
Paolo se gorko nasmijao. “Kako da najbolje objaviš vijesti
da se prva otkrivena inosvjetska svijest skriva duboko u
biološkom računalu? Da je sve što je dijaspora trebalo
dokazati sada okrenuto na glavu? Kako da najbolje,
poslije tristogodišnjeg putovanja, objasniš građanima
Carter-Zimmermana, da im je bilo bolje da su ostali na
Zemlji i puštali simulacije što je moguće nesličnije
fizičkom univerzumu?”
Karpal je tu provalu dočekao dobrohotno. “Ja razmišljam više
u smislu najboljeg upućivanja na zaključak da mi, da nismo
otputovali do Orfeja i proučili Wangove sagove, nikad ne bismo
ni mogli doći u priliku solipsistima iz Ashton-Lavala reći kako su
svi njihovi komplicirani izmišljeni oblici života i egzotični
imaginarni univerzumi beznačajni u usporedbi s onim što stvarno
postoji - a što je mogla otkriti samo Carter-Zimmermanova
dijaspora.”
* * *
Paolo i Elena stajali su zajedno na rubu satelita
Pinatubo i promatrali kako jedna od izviđačkih sondi
cilja maserom u daleku točku u svemiru. Paolu se učinilo
da je opazio neznatno rasplinuće mikrovalova iz zrake kad
se ona sudarila s meteorskom prašinom bogatom željezom.
Elenin se um difraktira po čitavom kozmosu? Bolje
je o tome i ne razmišljati. Pa je rekao:
“Kad se nađeš s drugim mojim verzijama, koje nisu
doživjele Orfej, nadam se da ćeš im, da ne budu
ljubomorne, ponuditi mentalne pakete.” Ona se namrštila.
“Ah. Hoću li ili neću? Ne da mi se gnjaviti s
modeliranjem tog problema. Očekujem da hoću. To si me
trebao pitati prije nego što sam se klonirala. Ali ne
trebaš biti ljubomoran. Bit će i svjetova daleko
neobičnijih od Orfeja.”
“Sumnjam. Ti zaista tako misliš?”
“Da ne vjerujem, ne bih to učinila.” Elena nije
posjedovala moć mijenjanja sudbine smrznutih klonova svog
negdašnjeg ja - ali je svatko imao pravo da se iseli.
Paolo ju je uzeo za ruku. Zraka je bila usmjerena
skoro u Regul, ultraljubičasto vruć i sjajan, ali kad je
skrenuo pogled, uhvatio je hladno, žuto svjetlo Sunca.
Veganski C-Z je vijesti o lignjama dosad primao
iznenađujuće dobro. Karpalova je formulacija ublažila
udarac: do takvog su otkrića mogli doći samo zahvaljujući
putovanju preko čitave te udaljenosti u stvarnom,
fizičkom univerzumu - i djelovalo je upravo zapanjujuće u
kolikoj su mjeri postali pragmatični i najdoktrinarniji
građani. Prije lansiranja, ideja bi o “inosvjetskim
solipsistima” bila najneprobavljivija od svih mogućih,
nešto najstrašnije o što se dijaspora mogla spotaknuti -
ali sad kad se uspostavilo da oni zaista postoje, i kad
su se ljudi sudarili s tom činjenicom, počeli su
otkrivati kako da je sagledaju u boljem svjetlu. Orlando
je čak obznanio: “To će biti savršen mamac za
marginalne polise. ‘Putuj kroz realni prostor da vidiš
zaista inosvjetsku virtualnu stvarnost.’ Mogli bismo to
prodati kao sintezu dva svjetonazora.”
Paolo se, međutim, i dalje bojao za Zemlju - na
kojoj su njegov zemaljski ego i drugi čekali u nadi da će
im inosvjetska bića ponuditi nekakvo vodstvo. Hoće li
poruku Wangovih sagova uzeti k srcu i povući se u svoje
hermetičke svjetove, slijepi na fizičku stvarnost?
A onda se upitao jesu li antrokozmolozi napokon
pobijeni... ili nisu. Karpal je otkrio inosvjetsku
svijest - ali je ona ostala hermetički zatvorena u
vlastitu kozmosu, svojom percepcijom i sebe i svoje
okoline niti potkrepljujući niti osporavajući ljudska i
transhomidna objašnjenja stvarnosti. Proći će tisućljeća
prije nego što C-Z razmrsi etičke probleme koji stoje pred
pokušajem uspostavljanja kontakta... sve, dakako, pod
pretpostavkom da Wangovi sagovi, baš kao i naslijeđeni
obrasci podataka u lignjama, prežive tako dugo.
Paolo je zakružio pogledom po divljoj raskoši
zvijezdama zagušene galaktike, pa osjetio kako disk seže
prema njemu i prosijeca točno kroza nj. Zar je moguće
da bi sva ta čudna kaotična ljepota mogla biti ništa više
od izlike za one koji vjeruju da ona stvarno postoji?
Ništa više od zbroja svih odgovora na sva pitanja što su
ih ljudi i transhomidi od svog postanka postavili
univerzumu - odgovora stvorenih samim postavljanjem
pitanja?
U to nije mogao povjerovati - ali je pitanje ostalo
bez odgovora.
Dosad.
|